Čudesno: Večer kad je Dinamo od Atalante napravio Atlantidu

Kako je dobro, vidjeti te opet, staviti ruke, orilo se iz grla 30.000 gledatelja dok su igrači pozdravljali tribine. Fantastično, moćno, brzo... Ma, briljantno. Eto, tako je igrao Dinamo protiv moćne Atalante. Nenad Bjelica potpuno je pročitao igru gostiju, koji su na Maksimiru mogli dobiti pet komada.

Generacija 1967. imala je utakmicu protiv Eintrachta, ona iz 1982. protiv Hajduka na Poljudu, Prosinečki i društvo iz 1997. protiv Partizana. Ova generacija ima Atalantu. Ovako nešto, dopustite na euforiji, nikad nismo vidjeli u Maksimiru. Moćna Atalanta, momčad od koje drhte Juventus, Inter, Milan, momčad koja je lani završila treća u Italiji, izgledala je kao prosječni niželigaš.

Bekovi, stoperi, vezni, napadači... Ma, svi su odigrali bez pogreške, izgledalo je kao kada na PlayStationu igrate s Barcelonom protiv Granade. Ili s Dinamom, jer ovo što je Dinamo u prvih 45 minuta pokazao u Maksimiru vidjeli smo još jedino od Barcelone u najboljim danima. Tika-taka, tap-tap, Olmo desno, Toloi lijevo, Oršić gore, Djimsiti dolje...

Kad smo izborili Ligu prvaka i stigli u Monte Carlo na ždrijeb, izgledali smo kao miš među lavovima. Jedan udarac šapom i zbogom. Znate već kako 'velike momčadi' gledaju na nas male. I kad je Atalanta doznala da je im je protivnik 'nekakav' Dinamo, nisu mogli sakriti podsmijeh. Pumpali su mišiće, pravili se važni, a umjetni bicepsi razbili su im već nakon 45 minuta. 

Ej, ljudi, osvijestite se, znate li tko može dobiti Atalantu četiri gola razlike? Ajde, da ne mozgate previše već da nastavite uživati, otkrit ćemo vam da je u posljednih pet godina Atalanta samo jednom izgubila tako visoko, od Intera 7-1. 

Bila je to večer u kojoj su svi igrači zaslužili desetku. I dok su igrači Atalante hvatali dah, Dinamovi su trčali i trčali. I otrčali tamo gdje ni jedna generacija nije bila. Otrčali su u povijest. Jer, nikada Dinamo nije u Ligi prvaka pobijedio 4-0. Otrčali su u povijest i zbog veličanstvene večeri. Sjetite se, kad kao dijete počinjete udarati loptu, kad se zaljubite u nogomet ne razmišljate o novcu. Ma kakvi, igrate ga da biste jednom zabili gol u Ligi prvaka i da bi vam cijeli stadion skandirao. A Mislav Oršić sanjao je upravo to. Zagrebački dečko kao sedmogodišnjak je sanjao da će jednom s Dinamom igrati Ligu prvaka i pred 30.000 ljudi zabiti gol. 

Nije zabio jedan, zabio je tri. To vjerojatno nije mogao ni sanjati. I zato, čestitke Mislave, jer, eto, ispunio si dječački san. Ispunio si san i nama, dinamovcima, da gledamo kako u Maksimiru pada moćna talijanska momčad.

Sanjao si sve to kako bi, recimo, nakon pobjede ponosno šetao atletskom stazom dok cijeli stadion izgovara tvoje ime. Do uspjeha je dug put, na njemu stoje strast, ljubav, patnja, muka, padovi... A vi ste, dečki, sve to prošlo kako biste stigli do ovdje. 

I, ne znam jeste li znali, ali Dinamo je vodeća momčad Lige prvaka, ispred velikog Manchester Cityja! Uh, kako to lijepo zvuči. I istinito. Jer ova momčad Dinama može parirati i najvećim momčadima na svijetu. Ovakvim vođenjem utakmice Nenad Bjelica je doktorirao, potpuno je zasjenio Gasperinija, jednog od najboljih talijanskih trenera. Bjelica je ovoj momčadi dao hrabrost, dao im je spremnost da izađu pred 30.000 ljudi i potpuno nadigraju jednu od najboljih talijanskih momčadi. 

Dani Olmo imao je 14 driblinga, 19 od 20 dobivenih duela. I zato, gospodo iz Italije, ako ste sumnjali da ovaj dečko vrijedi tolike milijune, onda vam je ovo dokaz kako ste bili u potpunoj zabludi. Jer, taj dečko vrijedi više od bilo kojeg igrača Atalante. 

I zato, naklon do poda, gospodo, jer ovo što ste pokazali na Maksimiru podsjeća na najbolje europske momčadi. I, da vas pitamo nešto. Jeste li sigurni da je ovo bila Atalanta, a ne Atlantida? Mi nismo, jer Dinamo je napravio upravo to. Od Atalante - Atlantidu. Dečki, svaka čast.