Ćiro: Probudio sam se i suze su mi krenule zbog te utakmice...

Zaboravite sve fešte na kojima ste bili, sve one atmosfere u Južnoj Americi i ostatku svijeta bit će ništa u usporedbi sa slavljem u Zagrebu, ako Dinamo osvoji naslov. Nikakvo slavlje u Rio de Janeiru ili Buenos Airesu neće se moći mjeriti sa onim u Zagrebu, pisalo je u novinama te 1982. I tako je i bilo. Dinamo je u posljednjem kolu, 2. svibnja, pobijedio Budućnost 1-0 i postao prvakom nakon 24 godine. Na stadionu je bilo 50.000 gledatelja, utakmica je počela u 16:30, no tri sata prije utakmice više se nije moglo ući.

- Bio je to najljepše razdoblje u mom životu. Ujutro sam se probudio i sjetivši se da je danas 35 godina od te utakmice, suze su mi krenule. Vrlo sam emotivan kad se toga sjetim. Ali, to mi daje snagu, odmah živnem - počeo je Ćiro.

Ćiro je bio sportski junak Zagreba, imao je status na rubu mita. Teško je opisati poštovanje i povjerenje koje je imao od svih Dinamovih navijača. 

- Nakon te utakmice smo trebali primiti pokal za prvaka Jugoslavije na centru, no navijači su odmah nakon sučeva posljednjeg zvižduka utrčali na teren, pa smo pokal primili kasnije u prostorijama - kaže Ćiro.

Ćiro je nosio bijeli šal kojeg je "skinuo" sa svojeg dječačkog idola, glumca Charlesa Boyera, kojega je prvi put vidio sa 14 godina. Odlučio je bijeli Cardinov šal nositi kada odraste, čak mu ga je posvetio Sveti Otac, kojemu ga je ponio jedan Ćirin švicarski prijatelj. Bila je to nezapamćena navijačka histerija proljeće u kojemu je Ćiro odjahao u besmrtnost.

- Osjećao sam se kao hrvatski sportski vitez. I kada sam izašao na igralište, spontano sam uvijek stisnu šaku, uz poruku: "Je... ćemo im majku!" Novinaru sam dao izjavu, molio me da je ubaci navečer, kad nije bilo urednika u redakciji: "Ovu pobjedu poklanjam hrvatskom narodu za sve ono što mu je sve ove godine bilo uskraćeno!"

Dinamov uragan pomeo je i Crvenu zvezdu, koja je u Maksimiru izgubila 3-0.

- Dan uoči utakmice bila je Dinamova skupština, a na njoj kao gosti, Zvezdina delegacija, Džajić, Vladimir Cvetković i ostali... Ja im se obratim i kažem: "Hvala što ste došli, dragi nam gosti. Zante, u nogometu samo budale prognoziraju, a ovo će biti iznimka. Sutra vam ni Bog neće pomoć!". Bio sam tako uvjeren da ćemo ih pregaziti. I mi vodimo 3-0 na poluvremenu, a ja ulazim u svlačionicu i u strahu od opuštanja zagrmim: " Ne date li im još tri komada, izdali ste me!" Samo sam ih tako mogao držati našpananima cijelu utakmicu

Ćiro je napravio brojne rotacije, a momčad je krenuo brusiti na australskoj turneji od 21. siječnja do 12. veljače 1981., pri čemu su u 23 dana preletjeli više od 50 000 km. Na toj su se turneji kao standardni braniči nametnuli Milivoj Bračun i Zvjezdan Cvetković, a na golu se ustalio Marijan Vlak, dotad otpisani golman, opterećen suvišnim kilogramima i potpuno bez kondicije, jedva je izdržao koju minutu. Dovoljno da Ćiro procijeni: "Ovo će biti sjajan golman". Vlak se sa turneje vratio s desetak kilograma manje, pa je morao kupiti novu garderobu, ali je postao prvi golman i reprezentativac. Milivoj Bračun prebačen je kao desni bek, iako je u dotadašnjem klubu, TPK sa zagrebačke Pešćenice, današnjem HAŠK-u, igrao napadača. Marko Mlinarić je postao kreator, idejni pokretač, duša i mastermind Dinama. "Modri" su bili pokret, puno više od običnog prvaka Jugoslavije. Na putu do naslova posljednja prepreka je bio Vardar, koji je igrao za Crvenu zvezdu.

- Tamo je bila takva atmosfera da su vikali "Hapsi ovoga!", pa kad je jedan krenuo na mene, odgurnuo sam mu glavu rukom. Prije utakmice priđe mi naš tadašnji direktor Srebrić i kaže: "Šefe, ovi nam žele pustiti utakmicu!" Nisam vjerovao, nisam baš bio naivna budala da bih to popu... Bila je to poruka da se opustimo. A onda mi priđe jedan dečko, rezervni igrač Vardara, čijeg sam oca zaposlio u Švicarskoj, i šapne mi: "Šefe, ovi moji će vas pobiti!" A ja skupim igrače i naredim - nema povlačenja i ne nasjedajte na provokacije! Primajte šamare, dajte im golove! Poslije je Džemo Mustedanagić rekao Cici: "Toliko šamara nisi dobio ni od mame" Pobijedili smo 3-0, a kad sam izlazio s travnjaka kamenje mi je letjelo oko glave. A ja marširam i ne obazirem se. Kad je publika vidjela da se ne bojim, ustali su i zapljeskali. Cijeli stadion! To ću uvijek pamtiti...

Kao što će navijači Dinama uvijek pamtiti 1982. i naslov nakon 24 godine. Tih godina živjelo se za Dinamo, koji je imao 42.000 pretplatnika... Uz Dinamo se spavalo, uz Dinamo se budilo. Bio je više od kluba, duh i dah Zagreba i njegove vojske navijača...