Hajdukovcima se mora priznati da bolje igraju igru dovođenja stvari do apsurda, a onda oslikavanja apsurda tako da i šestogodišnjak razumije o čemu se radi
Hajduk ima 30 bodova manje, a predstavlja se kao pobjednik...
Iritantno je bilo čitati izjave nakon sastanka najjače postave Hajduka u Hrvatskom nogometnom savezu. Samo je još falilo da Brbić, Perasović i Krstulović Opara povedu i trenera i kapetana momčadi.
Ma, u redu, želi li se nešto postići, ne mora biti presudno sjedi li s druge strane stola Davor Šuker ili Marijan Kustić. Ali nije bez veze ni korporativna kultura po kojoj najjača Hajdukova delegacija smije sjesti isključivo s najjačom ekipom Saveza.
Mnoge kompanije koje stoje bolje od Hajduka pričekale bi dan bez Šukerovih obaveza u Uefi ili bilo gdje.
Iritantno, zato što su nakon sastanka izgovorene plahte teksta, a ništa konkretno nije rečeno, a kamoli postignuto. Osim da su sjeli.
Obje strane izgledale su kao političari koji više igraju za svoju bazu, dakle za svoje pozicije, nego za rezultat. Sad samo još fali da u javnost procuri transkript ili da netko kakvom biografu za knjigu izdiktira da bi dosta toga radio drukčije, samo da nije birača. Ono, da bih ja to tebi, ali znaš da bi me kod kuće rastrgali.
Hajdukovcima se mora priznati da bolje igraju igru dovođenja stvari do apsurda, a onda oslikavanja apsurda tako da i šestogodišnjak razumije o čemu se radi. To kako Hajduk polako, iz pozicije oštećenog, dovodi HNS pod reflektore, pred svjedoke, kako osvaja neutralne, to je za knjige.
Imaš skoro trideset bodova manje od Dinama, a stalno pronalaziš igru u kojoj se ili predstavljaš ili osjećaš kao pobjednik. Makar moralni pobjednik. I to je za knjige, jer traje.
Sjedneš za stol sa Savezom. No nije da samo tražiš, recimo, utakmicu reprezentacije u Splitu, nego još i imaš niz uvjeta koje Savez gotovo sigurno neće ispuniti. Vratiš se kući i heroj si. Dobro, ako ne heroj, faca.
Međutim, ja nisam ni HNS ni Hajduk. Da nisam novinar, nakon njihova sastanka bio bih još dalje od hrvatskog nogometa, a još jače vezan za međunarodnu zabavu.
U kojoj ljudi sjednu za stol i za pet minuta dogovore sve što treba. Izjave nakon toga budu malo ljigave, previše politički korektne, ali tako je to ako glavnu lovu daju sponzori, a ne porezni obveznici.
Vidi sve članke ovog autora