Horvat skače do Rija: Nekoliko života sam potrošio uz motku

Došao sam s tatom na stadion s namjerom da skačem u dalj za školsko natjecanje. Nije mi se to baš dalo jer mi je skakanje u dalj bilo dosadno. Prišao nam je Josip Gašparac i pitao me da li bih htio pokušati skakati sa motkom. Ja nisam imao pojma što je to. OK, skačeš, ali šta je motka?! Nikad ranije nisam čuo za taj sport. Tata je odmah rekao 'može'. Nisam stigao ni reagirati. Sutradan sam došao na prvi trening. Vidio sam neke dečke koji su izvadili dugačke štapove i skakali u vis preko letvice. To mi je bilo fascinantno. Izgledalo je nerealno i nemoguće. Odmah sam to htio probati. Uskoro sam otkrio da je to najbolji sport na svijetu, prisjeća se svojih početaka Osječanin Ivan Horvat (23), prvi 'leteći' Slavonac, prvak Hrvatske, naš olimpijac, 9 skakač u svijetu i 7 u Europi.

POGLEDAJTE VIDEO: Uspješan skakač o svojim najvećim ljubavima - sportu i glazbi

Pokretanje videa...

00:46

Video: 24sata/pixsell

Tri mjeseca nakon što je prvi puta dotaknuo motku postao je hrvatski rekoder sa 3.50 m. Godinu kasnije preskače 4.21, 2009. godine 5.02 m, a 2015. na Svjetskom prvenstvu preskače 5.70. Tada je prepoznat kao čudo. Iako se u par godina pretvorio u sportaša svjetskog glasa, u svom Osijeku samozatajni Ivan još uvijek uživa u djelomičnoj anonimnosti. Kad izađe na ulicu ne dijeli autograme, iako je iznimno zgodan i lijep ne spopadaju ga djevojke, ne 'žicaju' ga za fotkanje, i njemu se to sve baš sviđa. Nikada ne bi, kaže, mogao živjeti kao primjerice Novak Đoković koji ne smije 'promoliti nos na ulicu' a da ga fanovi ne spopadaju.

- Privatno sam dosta introvertirana osoba. Ne volim biti u centru pažnje, volim solirati, ovisiti sam o sebi. Imam puno poznanika, ali samo nekoliko jako dobrih prijatelja i svi su sportaši. Nisam timski igrač i zato se valjda nisam uspio naći u sportovima u kojima sam se kao klinac tražio, a to je džudo, nogomet, tenis. Danas sam zahvalan tati što je inzistirao da se bavim nekim sportom. On je odlučio da će mi to biti stil života i ja nisam imao izbora - kaže Ivan, koji je motku otkrio sa 14 godina na osječkom stadionu i od tada mu je taj stadion postao drugi dom. 

Kako potječe iz obitelji rekreativnih sportaša, svima je to bilo prihvatljivo. Iako je od prvog dana naporno trenirao, Ivan je završio srednju školu za računalnog tehničara, a potom upisao Poljoprivredni fakultet nadajući se da će uspjeti uskladiti obveze. 

- Nije mi to pošlo od ruke jer su me tada čekali OI, Svjetsko prvenstvo i prvenstvo Europe. Bio sam preumoran za studiranje i sve ostalo jer sam maksimum davao u sport. No, nisam odustao od školovanja. Ove godine planiram upisati višu trenersku školu u Zagrebu da bih završio za trenera atletike jer mi je želja to raditi kada završim sportsku karijeru. Želim promovirati ovaj sport koji je nepravedno zapostavljen kod nas - kaže Ivan.

Njegov prvi trener Josip Gašparac u sedam godina suradnje pretvorio ga je u dijamant, a druga ekipa trenera izbrusila do olimpijskog i svjetskog sjaja. Promjena trenera, ali i smrt tate, Ivana su na kratko stopirali, ali iznimna ljubav prema sportu kojime se bavi brzo ga je opet lansirala u vrhove. 

- U ovom sam sportu naučio kako se nositi sa stresom, kako se povući u sebe, napuniti si baterije i naći snagu za dalje. Kad je tata umro, a on mi je bio pokretač za sve i imali smo poseban odnos, više od pola godine bio sam kao zombi. Najteži period mom životu. A trebao sam ići na svoje prvo međunarodno natjecanje. Tada sam rekao, sve, ali baš sve dobro što napravim u životu, bit će za njega. Napisao sam jednu porukicu za njega i ubacio je u motku sa kojom sam tada skakao. Svaki moj skok je za njega - kaže Ivan, na kojega bi tata Ivica danas bio iznimno ponosan, kao što je ponosna mama Agneza.

POGLEDAJTE VIDEO: Ivan svaki skok posvećuje pokojnom ocu

Tati je posvetio i tetovažu strijelca koju ima 'na srcu'. A osim te, ima još dvije. Jedna predstavlja njega, njegov život i ono što želi postići, a prikazuje ju sova na podlaktici, dok treću ne voli 'reklamirati'.

Iako mu podrška obitelji i prijatelja znači puno, Ivan svoj privatni i profesionalni život voli držati razdvojene. Majku je zamolio da ne dolazi na natjecanja.

- U sportu sam posve drugačiji nego privatno. Želim zadržati taj odmak. Kada sam tamo sa motkom ne želim da itko na mene utječe, pa ni mama u gledalištu - dodaje Ivan, koji kaže da se na natjecanjima ne opterećuje drugim natjecateljima. Bitan je samo on i njegov skok.

Premda trenira gotovo svaki dan, zna se dogoditi da mu neki skok bude iznimno loš. 

- Kad sam počeo, bilo je tu dosta padanja i razbijanja. Prvi skok je bio drito u rupu. Slomio sam se više puta. Zadnje u Budimpešti, u siječnju, na kraju priprema. Pao sam u rupu, nabio stopalo i dva mjeseca bio 'out'. Jednom prilikom sam odradio vrlo dobar skok. Pustio sam motku, odletio gore, ali ona se vratila prema meni, nisam je uspio udariti nogom. Ušla mi je pod majicu i izašla kroz kragnu pored vrata. Motka je na vrhu tanka i oštra, realno mi je mogla probiti vilicu. Potrošio sam tako već nekoliko života. Skok uvijek ovisi o čitavom nizu okolnosti i zbog mi je ovaj sport uvijek jednako zanimljiv i izazovan - kaže Ivan dodajući kako ponekad motke i puknu.

On je do sada promijenio dosta motki, a svega tri su mu pukle. Sa motkama je, inače, prava avantura putovati. Najlakše je, kaže, autom, ali to ne prakticiraju na duže relacije. Kad putuju daleko, idu avionom, a nevjerojatno je da ne primaju svi avioni pet metara dugačke motke. Zbog toga im je nekada problem naći let.

Osim što voli sport, Ivan je veliki ovisnik i o glazbi. Sve što radi, radi uz glazbu i to ne bilo kakvu. Punk, rock i metal.

- Uživam u glazbi, ali sve što slušam mora biti energično, nabijeno snagom. Otkako sam prvi puta čuo da je netko lupio po gitari, rekao sam - to je to. Volim vidjeti pravi glazbeni talent, kad netko umire za ono što voli. Metalci umiru za tu glazbu i zato mi se to sviđa - kaže Ivan koji se i sam okušao u sviranju, ali je skužio da mu ne ide pa odustao.

- Svemu u životu dam jednu šansu, pa ako mi se svidi, ok, ako ne, više to ne pokušavam. Tako sam pokušao i izlaziti sa društvom, ali mi se nije svidjelo. Tijelo mi ne podnosi alkohol pa ne pijem. A sami izlasci su mi bezveze. Volim biti produktivan u svemu što radim, a u izlascima nisam našao ništa produktivno - ravnodušno kaže najbolji hrvatski skakač s motkom. 

Još jedna nespecifičnost za njega kao sportaša je što ne mora paziti na prehranu.

- Svi misle da bi motkaši morali jako paziti na prehranu, ali to nije baš tako. Treninzi su jako naporni pa prehranu moraš prilagoditi tome. Ja imam problem utoliko što ne jedem dovoljno jer mi hrana ne predstavlja ništa u životu. Ne uživam u njoj. Jedem zato što moram, da preživim. Ono što, recimo, baš volim pojesti je jako dobar hamburger ili bloody steak. Domaću kuhinju uopće ne volim što posebno sablažnjava moju mamu - smiješeći se kaže Ivan koji će rado u šali dodati da Slavonci lete visoko od kobasice i kulena.

Imati takvog skakača, olimpijca, pod svojom zastavom zasigurno je želja mnogih zemalja svijeta. Ivan je svjestan da može otići živjeti i trenirati bilo gdje u svijetu. Često ga i pitaju zašto ne ode, zašto ostaje u Slavoniji gdje nema dovoljno uvijeta, odakle je teško uspjeti.

- Želim ostati u Osijeku i svima onima koji kažu da se iz Slavonije ne može uspjeti, pokazati da se može. Pokazat ću i da ja neću biti iznimka u tom uspjehu jer ću, kada postanem trener, dokazati da i drugi mogu uspjeti jednako kao i ja. To je moj cilj. Da svi mogu. Inače, smatram se lokalpatriotom i Essekerom. Za ovaj grad me nešto duboko veže. Volim ga više od bilo kojeg drugog grada. Ne mogu to objasniti. Nakon pet dana kada odem negdje, moram doći u svoj grad, dobiti dozu Osijeka, i onda mogu opet dalje. Tu pripadam i tu se osjećam ugodno - kaže Ivan, koji se ovih dana priprema za državno prvenstvo i potom nastup u Riju. 

- Za njega se pripremam već mjesecima. Nadam se da će biti lijepo vrijeme. Ako ostane ovako loše onda će opet biti Amsterdam, 2.0. Znači fijasko. Jer, skokovi se odgađaju jedino ako je oluja. Sa svime drugime se moraš znati nositi. Kao i sada na OI. Pitaju me da li sam nezadovoljan. Pa nisam. Kako mogu biti nezadovoljan ako sam sedmi u Europi. Da sam mogao bolje, skočio bih. To je ionako stadion poznat po vjetru gdje je najviši skok do sada bio 5.75. Bio je to izazov, novo iskustvo - kaže Ivan koji je priznanje za svoj uspjeh i talent dobio i od legendarnog Sergeja Bubke, ali i njemu omiljenog Rusa Maksima Tarasova, čiji bi osobni rekord od 6.05 i sam volio doseći.