Hrvatska košarka je deveta na svijetu? FIBA je teatar aspurda

Početkom devedesetih hrvatska košarkaška reprezentacija bila je ponos mlade države.

Neprežaljeni kapetan Dražen pa Kukoč, Rađa, Vranković, Cvjetićanin, Komazec, Perasović... Split je harao Europom, nakalemljen na kontinentalne titule velike Cibone. Ako smo u nečemu bili jaki, onda je to bila košarka.

Gubitak Dražena Petrovića 1993. nemoguće je kvantificirati u bilo kojem smislu. Takav vođa, takav talent, a takav radnik. Neponovljiva vrijednost. Najveći, zauvijek. I on, kao svi velemajstori iz '90-ih bio je nastavak višedesetljetnog blistavog niza hrvatskih košarkaških genijalca na čelu s čovjekom ispred svog vremena, Krešimirom Ćosićem.

Do 1992. NBA frajeri nisu se miješali sa 'amaterima' i bivša reprezentacija s Hrvatima je osvajala zlata na Olimpijadama, na Svjetskim i Europskim prvenstvima. I Bosna je bila prvak Europe. Treneri su bili među najboljima na svijetu, stvoren je sustav iz kojeg su kontinuirano izlazili svjetski velemajstori.

Zadarski 'snajper' Branko Skroče, npr., tri je godine bio najbolji strijelac prvenstva, a u reprezentaciji je mogao biti eventualno treća opcija, iza Dalipagića i Delibašića. Klasa u svakoj generaciji i 'previše'. U bivšoj državi košarka je bila kolektivna terapija za narod.

I ispada da je sve veliko što nam je košarka napravila od hrvatske neovisnosti napravljeno na tim temeljima. Olimpijsko srebro '92, bronce na EP '93, SP '94, EP '95 i... Kraj. Ako bi se i plasirali, bolji od petog mjesta nismo bili (OI prije tri godine). 2009. smo osvojili mediteransko zlato. Mlađe kategorije još nešto i naprave, ali - hrvatska košarka ne zna iskoristiti ni svoju tradiciju, ni svoje talente.

Igrači se probiju. Bogdanović je NBA vrijednost, Tomić klasa u Barceloni, u NBA su Zubac, Šarić, Bender, Žižić i Hezonja. Na izborničkoj klupi sjedili su Skansi, Novosel, Giergia, Aco Petrović, Pepsi Božić, Repeša, Joke Vranković, Ivica Skelin i Dražen Anzulović. Opet ispada: medalja je bilo dok su repku vodili treneri koji nisu stvoreni u Hrvatskoj.

Danas su nam i Nizozemska, Mađarska ili Poljska prepreke preko kojih - ne možemo. Ništa se od devedesete naovamo nije toliko srozalo kao košarka (o sportu pričamo).

Nogomet nam je čudo. U aktualnom Fifinom poretku četvrti na planeti. Tenisači su drugi, vaterpolisti svjetska velesila permanetno u Top 5, rukometaši su godinama bili i opet će biti najbolje što imamo (trenutačno su na IHF ljestvici 12.), odbojka jako nisko (65. u FIVB poretku), a košarkaši... E pa Fiba nas uvjerava da smo - deveti na svijetu:

Ranking nije iz 1995., osvježen je prije dva dana. Deveti smo na svijetu. Ispred Rusije i Italije. Poljska je 25., Mađarska 36., Nizozemska 41. Pazite, mi smo gubili od Nizozemske u ovim kvalifikacijama, dvaput od Poljske, s NBA igračima u sastavu (Bogdanović, Šarić i Žižić) i bez njih, Mađarska nas je razbila s 20 razlike...

Fibin kriterij je isti kao Fibine olimpijske kvalifikacije: apsurdan. Predsjednik Saveza, izbornik, igrači, navijači, bivši igrači, bivši izbornici... Svi mi u Hrvatskoj sami sebi priznajemo da smo 'uspjeli' dotaknuti novo dno, a Fina nas tapše po ramenu 'Ma super ste. Vi ste svjetski vrh'. Nismo. To govore rezultati, raspoloženje, izjave i izrazi lica. 

Npr. onoga koji zna što je biti svjetski vrh, a na žalost jako dobro zna i gdje je sada... 

Ovo je lice današnje hrvatske košarke: