Ime Vatreni im nikako ne stoji: Oni su jednostavno Neuništivi

Znaš što, lipa je ta bronca, ali mi smo tribali igrat finale s Brazilom umjesto Francuza, rečenica je koju je u davnom slavlju ljeta 1998. izgovorio jedan moj prijatelj u navijačkom karuselu koji je nakon pobjede nad Nizozemskom kružio ulicama mog rodnog grada.  Iz tadašnje perspektive zvučalo je to dosta nezahvalno jer, hej, Hrvatska je bila treća na svijetu. U nogometu! Na svom prvom Svjetskom prvenstvu! 

Protekla dva desetljeća većina nas je mislila kako je to najveći nogometni uspjeh reprezentacije koji ćemo doživjeti za naših života. Hvala Daliću i njegovim igračima što su otišli korak dalje. Jer sada, iz današnje perspektive, stvarno ona bronca u Francuskoj izgleda nekako nepravedno. Stvarno smo bili toliko dobri da igramo finale s Brazilom! I trebalo smo ga igrati.

Zato ćemo ga igrati danas. Svoje prvo finale. Protiv Francuza, koji su u ta dva desetljeća ušli u čak pet finala! I osvojili dvije titule, ali posljednju još davne 2000. kad su postali europski prvaci. Tu priliku su opet propustili prije dvije godine na domaćem terenu, kad ih je u produžecima finala srušio dosadno uporni Portugal.

Brojne sličnosti dvije generacije

Motiva, dakle, itekako imaju.

Današnji Vatreni su tako već nadmašili Brončane. U posljednjih mjesec dana često su se uspoređivale te dvije slavne generacije hrvatskih nogometaša. Nalazilo se mnogo sličnosti, od činjenice da su i 1998., kao i danas, naši igrali u vrhunskim klubovima poput Reala, Milana, Juventusa, Parme, Valencije, Stuttgarta, pa do toga da smo do te bronce prošli mukotrpan put. Brončani su u kvalifikacijama morali preživjeti Briana Laudrupa i splitsku buru, poljudski hattrick Primoža Glihe, Ladićeve kikseve protiv BiH, neugodnu Grčku i moćnu Ševčenkovu Ukrajinu.  

Dalićevi vatreni su morali pregrmjeti poraze od Islanda i Turske te šokantan remi s Fincima koji je donio smjenu Čačića i instalaciju Zlatka Dalića. 

Ćirini junaci te 1998. morali su prihvatiti šok da napadač koji je tada bio u najboljoj formi, Alen Bokšić, ne može uopće ići na prvenstvo zbog ozljede. Morali su se pomiriti i s tim da njegova zamjena Igor Cvitanović leti iz momčadi zbog misteriozne 'nediscipline'. Slično kao što se Dalić sada morao zahvaliti Nikoli Kaliniću i njegovim bolnim leđima.

Ali, ima jedna ključna razlika

No postoji jedna ključna razlika između te dvije momčadi. Ćirini dečki su, ipak, od svojih najmlađih nogometnih dana već bili svjetski prvaci. U trijumf mlade reprezentacije Jugoslavije, koja se 1987. godine u Čileu na Svjetskom juniorskom prvenstvu okitila zlatom, utkani su nastupi i golovi Šukera, Bobana, Prosinečkog, Štimca, Jarnija, Pavličića, Piplice... 

Upravo su hrvatski igrači bili čvrsti bedemi te ekipe: Prosinečki je proglašen za najboljeg igrača turnira i najboljeg mladog igrača svijeta, Boban je bio treći u tom izboru, a Davor Šuker je i te 1987. bio najbolji strijelac svjetskog prvenstva. Tri godine kasnije više-manje isti igrači s Bokšićem bili su srebrni na prvenstvu Europe do 21 godine. To što Srbija prisvaja te titule Jugoslavije sebi, a Hrvatska ih prešućuje iako su upravo naši igrači bili glavni u tim ekipama je tema za neku drugu priču. 

Oni su, dakle, od svojih formativnih godina imali tu svijest da su u svjetskom vrhu. I kasnije su to potvrdili osvajajući Kupove i Lige prvaka i prije nego su postali Brončani.

Dalićevim dečkima su od mladih dana govorili: Nećete uspjeti

S Dalićevim dečkima je stvar dijametralno suprotna: Njih su od mladih dana drugi uvjeravali kako nemaju šanse da uspiju. Gotovo svatko od njih je u nekom trenu svoje karijere bio proglašen otpisanim.

Krenimo od samog izbornika. Zlatko Dalić je od svog voljenog Hajduka kao igrač bio tri puta otpisan. Nogometnu karijeru je ostvario kao pouzdan zadnji vezni Varteksa, što mu nije bilo dovoljno da nastupi za reprezentaciju. I kad je počeo kao trener, dva hrvatska velikana, Hajduk i Dinamo, nisu ga imali u svojim kombinacijama. Sreću i karijeru je tražio i gradio od Varaždina do Koprivnice, pa zatim u inozemstvu, od Tirane do Emirata. 

Hajdukovi stručnjaci su se 'proslavili' procjenom nogometnog talenta Luke Modrića, ali ni Dinamo mu u početku nije previše vjerovao. Trebale su proći dvije teške posudbe, u Zrinskom iz Mostara i Inkeru iz Zaprešića, da Dinamo, odnosno Mamić, shvati kakvog dragulja ima u svom dvorištu.

Kada je Mamić u ljeto 2004. objavio kako stvara atomski Dinamo, u toj momčadi nije bilo mjesta za Modrića ni Vedrana Ćorluku. Obojica su poslani u Zaprešić, ali budući da je Inker s njima jesen dočekao kao prva momčad lige, Mamić je Modrića brzo vratio u Maksimir. Ćorluka je nastavio igrati za Inker i do zadnjeg kola vodio Diva iz predgrađa u borbi za titulu.

"Atomski" Dinamo je bez Čarlija završio u ligi za bedaka.

I Lovren je morao proći kaljenje u Zaprešiću da bi mu Dinamo počeo vjerovati. A kad je ostvario transfer u Lyon podcjenjivali su ga francuski navijači, slično kao i engleski nakon prelaska u Liverpool. Ispostavilo se da je Lovren bio najbolji Liverpoolov igrač u ovogodišnjem finalu Lige prvaka.

Hajduk je, pak, rano morao napustiti Ivan Perišić, a bijeli zbog toga nisu prolijevali suze. Perišić se probijao kroz bespuća francuskih i belgijskih osrednjih klubova, pa zatim preko Bruggea, Borussije i Wolfsburga završio u milanskom Interu. 

Kvrgav put do Intera imao je i Marcelo Brozović, kojem nisu vjerovali ni u nogometnom klubu iz Kurilovca. Pa je tako morao proći kroz Hrvatski dragovoljac da bi preko Dinama našao mjesto na San Siru.

Mandžukića su toliko dobro procijenili u Slavonskom Brodu da čak nije mogao u početku igrati za glavni klub u gradu, Marsoniju, nego su ga poslali u niželigaškog Željezničara. I taj igrač osvoji Ligu prvaka s Bayernom i igra još jedno finale s Juventusom...

Ivana Strinića mnogi podcjenjuju i danas. A on je kao tinejdžer zbog još jedne procjene Hajduka morao put Francuske, da bi se preko Dragovoljca vratio u matični Hajduk i krenuo zidati karijeru za svaki respekt, prvo u Ukrajini, a onda u klubovima iz talijanskog vrha: Napoliju, Sampdoriji i od ovog ljeta - Milanu.

Domagoj Vida je mlad završio u Bayeru iz Leverkusena. Tamo su mu toliko vjerovali da je odigrao svega nekoliko službenih utakmica! I opet, težim putem do vrha, preko zagrebačkog i kijevskog Dinama do Bešiktaša.

Za Tina Jedvaja nije bilo mjesta u Romi, za Rakitića u Schalkeu, Subašića su u Zadru ucjenjivali vrsni 'stručni suradnici', Lovre Kalinić je morao u Novalju i Karlovac, Anti Rebiću su iz Fiorentine i Leipziga poručili da pakira kofere, Kramarić nije dobio pravu šansu ni u Dinamu ni Leicesteru... 

A ipak, evo svih njih danas protiv Francuske, gdje prkose 'stručnjacima' i pokazuju kako se vraćaju otpisani: Sa stilom, u finalu Svjetskog prvenstva. 

Zato im nadimak Vatreni nekako ne leži. Oni su jednostavno - Neuništivi.

VIDI OVO! 5 zanimljivih činjenica o finalu Svjetskog prvenstva!

25 fora činjenica o Francuskoj!