Kakav otac, takav sin: Antonio Vranković je novi drniški orao

Uzori su mi Hakeem Olajuwon, Kevin Garnett i otac Stojko. S tatom sam pogledao najbolje utakmice Kukoča, Rađe i Dražena. Broj pet na dresu uzeo sam kao uspomenu na Dražena, tatina velikog prijatelja, on je taj broj nosio u Real Madridu, kaže Antonio Vranković (18).

Kad su liječnici u Minneapolisu 28. listopada 1996. ugledali bebu dugu 58 centimetara i tešku 5200 grama, bilo im je jasno da se ne radi o običnom djetetu. Genetika je u Antonijevu slučaju očito napravila svoje, jer Antonio je, kao i otac Stojko, uvijek bio viši i teži od vršnjaka. S 211 cm i 124 kg već ima građu NBA centra.

Nakon što je za srednjoškolsku momčad Pine Crest Panthers u pobjedi 87-65 protiv Taravella ubacio 55 koševa, te izjednačio rekord Brendona Knighta, danas igrača Milwaukeeja, za njega su se zainteresirala mnoga sveučilišta.

- Ploča s Knightovim imenom i rezultatom visi na ulazu u dvoranu. Sad će je morati mijenjati jer sam izjednačio rekord - nasmijao se mladi centar, koji je 55 koševa ubacio u regularnom vremenu. Knightu su trebala četiri produžetka.

Utakmicu je s tribina gledao i ponosni otac Stojko, i to u društvu NBA legende i pomoćnog trenera Miami Heata Boba McAdooa.

- Isprva smo više pričali o zgodama dok smo obojica igrali u Europi, ali kad je Antonio krenuo, razgovor je stao. Pohvalio ga je Bob, kaže da je dobar materijal - otkriva Stojko i dodaje:

- Teško mi je govoriti o sinu, ali svi koji su ga gledali kažu da je talentiran. Visinu i snagu ima, pokretljiv je, ima dobar šut, ali sve će ovisiti o njemu. Napredovat će koliko bude radio.

Ne želi opterećivati sina usporedbama sa sobom.

- Preselili smo se u SAD da bi imao sve uvjete za razvoj i sad je sve na njemu. Dok traje sezona, nema puno prostora za individualne treninge, zato puno razgovaramo, ali izvan sezone radimo i na usavršavanju individualne tehnike.

Antonijev ritam je naporan, oko sedam sati odlazi od kuće, vozi se do 30 minuta udaljene škole u Fort Lauderdaleu, cijeli dan mu je ispunjen školskim i sportskim obvezama, a kući se vraća tek oko 21 sat.

- To sam izabrao i nema natrag. Znam da će me svi uspoređivati s ocem, ali pokušat ću biti svoj. Njemu je obrana bila jača strana, a ja sam bolji u napadu. Imam i bolji šut, pokretniji sam, ali bih volio naslijediti njegov atleticizam i radne navike.

Tatinih partija sjeća se kroz maglu ili sa snimki.

- Suigrači su mi nedavno pustili snimku tatinog horoga u dresu Bostona i zezali me da to ne mogu ponoviti, ali sam ih demantirao u sljedećoj utakmici. Gledao sam puno tatinih utakmica, žao mi je jedino što nema snimki iz vremena kad je igrao za Zadar u Jazinama. Žao mi je i što ga danas bole leđa, pa ne možemo igrati jedan na jedan.

Stojko je rođen u Drnišu, supruga Lovorka u Šibeniku, Antonio u Minnesoti, živjeli su nakon toga i u LA-u, Bologni, Zagrebu... Danas u Delray Beachu na Floridi, no ako se Antonija pita gdje mu je dom, bez razmišljanja će kazati - Zadar.

- Obožavam Zadar, svako ljeto sam tamo, imam puno prijatelja. Florida je prekrasna, ali skočiti u more s ‘orgulja’ u Zadru, izaći s prijateljima, slušati Olivera... Neprocjenjivo. Očito je da krv nije voda.