Klubovi će igrače tretirati kao robu sve dok publika to želi...

Nije htio biti prvi koji bi to doživio. Na toj se utakmici opet ozlijedio. I sad, je li gore, znajući da ćeš se opet ozlijediti, vjerojatnost da izbjegne novu ozljedu bila je oko nule, igrati za četiri milijuna maraka ili eura po sezoni, plus bonuse, ili na društvenim mrežama tražiti dobre duše koji će ti platiti avionsku kartu za turnir? 

Je li gore saznati na utakmici da su te trejdali, kao Barnes, ili biti radnik Uljanika i čekati gašenje tvrtke, ili biti porezni obveznik i razmišljati o iseljavanju iz Hrvatske jer više ne može podnijeti da on plaća tuđe pogreške?
Barnes je osvojio NBA i zlatnu olimpijsku medalju, a trejdali su ga. Možda nije lako gledati njegovu facu nakon što je saznao za trejd.

Pitanje je bi li Barnes bio to što jest da pravila nisu nečovječna. Pitanje ljudskosti je i pitanje broja ljudi koji kupuju NBA nemajući nikakvog sentimenta prema razmjenjivanju ljudi kao robe i usluga, kao i broja ljudi koji kritiziraju vodstvo lige i vlasnike klubova, ali svejedno i dalje kupuju NBA kao ovisnici drogu. I kod kuće imamo mnogo ljudi koji mahnito kupuju proizvode ljudi s kojima kavu ne bi popili.

Pitanje je možemo li Bokšiću, Barnesu, pa i Olijnikovoj dati više i bolje nego što im daju ljudi s kojima su radili ili rade. Što se love tiče, tu sam se odredio objavivši tekst “Jakovu Faku svaka čast, ali lovu mu ne dam”. Mnogi su bili bijesni na mene. Bilo bi korisno znati koliko se bijesnih iselilo iz Hrvatske jer na kraju balade nisu mogli izdržati punjenje rupa u zdravstvenom sustavu, farbanje tunela, plaćanje kazališne predstave čiji troškovi nikako nisu smjeli prijeći stotinjak tisuća kuna, eto, osam milijuna, a onda i plaćanje rekreacije ili sporta raznih grupa građana.

Nešto možemo učiniti. Svaki dan glasamo novčanikom. Možemo i dalje nagrađivati nečije ponašanje. Možemo i bojkotom ili odabirom drugog proizvođača snova reći kakav svijet želimo. Na izborima često nemamo za koga glasati. U sportu imamo.