'Tata mi je snimao utakmice! Dinamova škola? Među boljima'

Mateo Kovačić protiv Azerbajdžana je 50. put nastupio u hrvatskom dresu, a tim je povodom Chelsea na klupskim stranicama objavio njegovu životnu priču.

- Igram nogomet od svoje treće ili četvrte godine. Jedan moj prijatelj počeo je igrati s pet godina i rekao je svojoj majci da sam dobar. Ona je tada pričala s mojom mamom pa me ona odvela na moj prvi trening. Došao sam tamo s pet godina i bio mlađi od svih ostalih. Bio sam jako malen, dres mi je bio predug i sve je bilo preveliko - započeo je Mateo svoju priču pa nastavio:

- Ipak, bio sam dobar i brzo sam učio jer sam igrao sa starijom djecom. Znao sam se štititi, shvatio sam da sam prilično brz. Prva momčad za koju sam ikad igrao bio je jedan maleni klub u mom selu, a onda sam se preselio u Linz, tamo sam igrao za LASK. Moj otac je snimao moje utakmice kamerom i nakon toga bismo ih zajedno gledali. I dalje imam neke od tih snimki i kad se želim prisjetiti starih vremena pogledam ih!

Iz Linza je Mateo naposljetku otišao u Dinamo, a 'plavi' su ga zamijetili kada je imao tek deset godina! Naposljetku je u Dinamu proveo čak šest godina...

- S deset godina igrao sam za Linz protiv Dinama u Zagrebu i svidio sam im se. Dvije godine sam išao na natjecanja i igrao s njima, a onda su odlučili moju obitelj vratiti u Hrvatsku. Bio je to jedan od najljepših dana u mom životu. Bio sam malo tužan jer sam napuštao svoje prijatelje i školu, no znao sam da ću to naći i u Hrvatskoj. Ali teže je bilo mojoj obitelji... Imali su odlične poslove, sestre su mi tamo išle u školu... Ali eto, odabrali smo odlazak i to je bio savršen izbor! S 12 sam otišao u Hrvatsku, a imali smo čudesnu generaciju tamo. Hrvatska je država sa strašno talentiranim igračima, a Dinamo je jedna od najboljih škola u Europi.

Ipak, nije sve baš bilo blistavo ni u Dinamu. S 14 je Kova pretrpio lom noge, a teško je to palo i obitelji. Cijela je karijera postala upitna u jednom trenutku...

- Vjerovali smo Bogu i znali smo da ću se vratiti. I jesam! Sa 16 sam došao u prvu momčad, a prva utakmica je bila zaista posebna. Prošlo je dugo vremena, no zabio sam u njoj, bio je to pravi dan za pamćenje! Moj otac je bio najsretniji jer je najviše patio dok sam bio ozlijeđen i taj gol je bio za njega. Mislim da je on sada najponosniji na svijetu...