Kronologija jednog ludila: Dali smo klub Mamiću bez borbe...

Bad Blue Boysi odlučili su se na drugu vrstu borbe protiv izvršnog predsjednika Dinama Zdravka Mamića, pisanjem feljtona "Kronologija jednog ludila". U tri dijela objavit će priču o sukobu s Mamićem, a danas su na svojim stranicama objavili drugi feljton.  

Prvi feljton već smo objavili, a danas vam djelomično donosimo drugi:

"Na Dan svih svetih 1999. godine teško bolesni predsjednik Tuđman završio je u bolnici i bilo je prilično izvjesno da se bliži njegov kraj. Isto tako, bilo je više nego očito da će HDZ nakon skoro devet godina vlada­vine izgubiti izbore.

Već drugi dan po Tuđmanovu odlasku u bolnicu, omraženi predsjednik Croatije, Tuđmanov namjesnik u klubu od 1996. godine i najžešći pro­gonitelj Bad Blue Boysa te imena Dinamo – Zlatko Canjuga, licemjerno i prozirno najavljuje raspisivanje referenduma o eventualnom povratku imena Dinamo! Svima je bilo jasno da Canjuga pokušava spasiti vlas­titu guzicu kao što je bilo jasno da je trenutak povratka Dinama došao sasvim blizu. Mamić koristi situaciju i daje intervju u kojem na sebi svojstven način vrijeđa, omalovažava pa čak i fizički prijeti Canjugi te se postavlja u poziciju čovjeka koji će ubrzati povratak imena, naravno gradeći sebi stazu zaslužnika koja će ga ponovo ubaciti u klub, iako je samo nekoliko godina ranije upravo on nagovarao vodeće BBB da počnu navijati za Croatiju, te je čak i javno na televiziji (zabranjena Lati­nica, 1993. godine) urlao „Dok je srca bit će i Croatije!“.

Bad Blue Boysi naravno nisu nasjedali ni na kakve Canjugine jeftine podvale o referendumu budući da je svih devet dugih godina taj referen­dum trajao i rezultat je uvijek bio 100: 0 za Dinamo!

Tuđman je umro 10. prosinca 1999., a HDZ sišao s vlasti 3. siječnja 2000. godine. Nikakve prepreke za povratak imena više nije bilo. Na Valentinovo, 14. veljače 2000. godine ista skupština kluba koja je 1993. godine izglasala Croatiju, ovoga je puta jednoglasno glasala za ime Dinamo, a da lakrdija bude veća, prvi je pozdravni govor novom/starom imenu održao upravo Zlatko Canjuga. Euforičnim Bad Blue Boysima odluku je objavio novi/stari direktor kluba Velimir Zajec, legenda kluba i čovjek od najvećeg povjerenja grupe.

Mamić koji se pogurao biti aktivnim sudionikom sastanaka u pripremi novog preimenovanja, odluku je dočekao podno zapadne tribine, tik do Bad Blue Boysa koji su bakljama i gromoglasnom pjesmom proslavljali pobjedu u devetogodišnjoj borbi. Tako je s imenom Dinamo u Maksimir te večeri ponovo ušetao i Zdravko Mamić, na krilima borbe BBB-a i s tobožnjim zaslugama za povratak imena. Tada je već uhodani nogomet­ni menadžer brojnih aktualnih i budućih igrača. U Dinamo je ušao za početak tek kao običan član klupske skupštine i nitko ga nije ozbiljno doživljavao…

No, vrlo brzo pokazat će se da je Mamićev utjecaj u klubu itekako velik te da sve vodi prema tome da bi mogao i potpuno ovladati Dinamom. Tada već politički mrtvac Canjuga dva je mjeseca obnašao ulogu vršitelja dužnosti predsjednika Dinama da bi u travnju na najvišu poz­iciju bio imenovan Mirko Barišić, direktor Siemensa za Hrvatsku, tvrtke koja je počela sponzorirati klub.

Bad Blue Boysi, opijeni trijumfom nakon povratka imena, dobili su mogućnost da nakon dugih i teških devet godina borbe, ilegale, represi­je i prije svega frustracija zbog svega toga napokon počnu djelovati kao snažna i organizirana navijačka skupina posvećena isključivo nogometu i bodrenju kluba. Jednostavno uopće nismo marili za kadrovske prom­jene u Dinamu. Dijelom i zbog toga jer je glavni klupski operativac bio „naš“ čovjek – Velimir Zajec, ali iskreno – tada je sve to zapravo bilo apsolutno nevažno. Vratili smo Dinamo, napokon smo dobili sve što smo htjeli!

Dinamo je po inerciji uz snažnu Croatijinu momčad tog proljeća upisao i petu uzastopnu titulu, ali nakon nestanka političkog zaleđa i financijske moći došlo je do neminovnog slabljenja momčadi kao i rezultatskog pada. Mamić koristi svoj sve veći utjecaj u klubu i pod krinkom plana pomlađivanja momčadi igračima iz Dinamove škole zapravo nameće politiku forsiranja igrača iz svoje menadžerske agencije čime već tada zapravo ulazi u sukob interesa. Dakle, Mamić je u sukobu interesa, koji je naravno i dalje aktualan, već dugih deset godina! Također, trans­ferom Balabana, igrača iz njegove agencije u englesku ligu, Mamić dodatno snaži svoju financijsku i svaku drugu moć u klubu.

Na putu do konačnog osvajanja Dinama Mamiću je preostalo odigrati još samo dvije „utakmice“- sklopiti savezništvo s Barišićem i ono najvažnije – ukloniti Velimira Zajeca. Na taj način otvorila bi mu se sva vrata do konačnog cilja – vladanja Dinamom i vođenja unosnog obiteljskog biznisa trgovine igračima u okviru kluba.

Početkom 2002. godine Mamić postaje Izvršni dopredsjednik Dinama. Barišić mu prepušta sve operativne akcije i već tada zapravo postaje „fikus“, Mamićeva marioneta koju ovaj licemjerno ističe, hvali i slavi u svakoj prilici. Sve je formalizirano to ljeto, na skupštini kluba na kojoj je pobijedio protukandidata Zvonka Zubaka, a svoju poziciju dugoročno zacementirao povećanjem broja skupštinara s pedeset na osamdeset i ubacivanjem mnoštva sebi vjernih pojedinaca koji uglavnom nemaju previše veze s klubom, a kojima je uglavnom zami­jenio klupske legende. Već tada njegova menadžerska agencija i klub postaju jedno, što je vidljivo i danas kada je mnoštvo bivših zapos­lenika agencije zaposleno na ključnim mjestima u klubu, a da apsurd bude veći, mnogi su postali skupštinari iako klub nisu apsolutno ničim zadužili.

SVJEDOČANSTVO DINAMOVOG SKUPŠTINARA

Te sezone Dinamo gubi drugo uzastopno prvenstvo i Mamić, svjestan da svoju vladavinu mora započeti na trijumfalan način vuče (ne) očekivani potez – dovodi za trenera Ćiru Blaževića!

Bio je to potez koji je izazvao popriličan broj kontroverzi. Naime, bilo je neobično i zamisliti da bi Ćiro mogao biti podređen Mamiću, ali puno veći problem predstavljala je reakcija BBB-a koji su odmah zauzeli stav protiv proslavljenog klupskog i reprezentativnog trenera. Naravno da nije zaboravljena izdaja iz 1993. i zagovaranje Croatije, ali daleko veći uteg Ćiri bila je njegova (navodna) izjava da „želi umrijeti kao trener Hajduka!“ što je on tada negirao… Mamiću je takva sit­uacija, pokazat će se, itekako odgovarala…

Tog je ljeta Mamić doslovce potjerao Zajeca iz kluba! Uoči prvog prvenstvenog kola odigranog u Vinkovcima, Mamić je na svojoj jahti u Dubrovniku održao presicu na kojoj je „masakrirao“ Zajeca, navodeći novčane cifre za koje je Zajec navodno oštetio klub. Po povratku u Zagreb Zajec, sportski direktor Vlak, ali i Ćiro podnose ostavke!

Mamić ipak uspijeva vratiti Ćiru i sada je iz perspektive Bad Blue Boysa situacija ovakva: Zajeca više nema, neprihvaćeni Ćiro ostaje trener, Mamić vodi klub, ali – REAKCIJA GRUPE NAŽALOST JE IZOS­TALA! Nastavilo se navijati za Dinamo bez uplitanja u politiku kluba, a Ćiru se naprosto ignoriralo.

MAMIĆ POSTAJE APSOLUTNI GOSPODAR DINAMA

Uloga Ćire Mamiću je bila od presudne važnosti. Plan je bio pakleno savršen: Ćiro mu treba da mu osvoji prvenstvo nakon čega će ga smi­jeniti i pokazati mu da ga je nadmašio i postao veći od Ćire – svog učitelja. To je Mamićeva dugogodišnja, nedvojbeno i životna opsesija!

Tako je i bilo, Ćiro je po treći puta doveo Modre do naslova, ali ga je Ha­jduk „razbio“ u tri od četiri derbija i uz već poznatu nesnošljivost Boysa prema njemu, Mamić je imao superjake argumente da ga ponizi!

Vrlo jasnu poruku poslao mu je u svibnju 2003. godine, u trenutku pro­slave naslova, nakon utakmice protiv Kamen Ingrada kada mu nije do­pustio izlazak pred mnoštvo navijača koji su na terenu slavili. „Tebe ne vole, ti ostani unutra!“ rekao mu je tada Mamić i zajedno s Barišićem izašao paradirati pred masom u nekad Tuđmanovoj loži. Ubrzo ga je i for­malno smijenio te mu pokazao i dokazao kako stoje stvari. I TAJ SAN JE DOSANJAO! Postao je veći od svog duhovnog oca. Barem je tako mislio.

Ipak, jednu stvar niti tada ali niti ikad kasnije, nije doživio – ovacije navijača i javno priznanje na otvorenoj sceni, a to mu je oduvijek bila opsesija. Toga dana lukavo je poticao navijače na skandiranje Barišiću (prihvatilo je možda pedesetak ljudi, onako – reda radi…) ali duboko u sebi se nadao da će se skandirati i njemu… Vidjelo mu se na faci! Nije to dočekao, čak ni trganje košulje nije pomoglo! Još nije postao „Ćiro ‘82.“…

Unatoč tjeranju svog kuma i nogometnog stvoritelja, Ćirin duh i dalje nije prestao biti Mamićeva opsesija. Naime, došao je trenutak da učenik dokaže učitelju, ali i svima ostalima da je sposoban i bez Ćire osvojiti titulu jer ova minula ipak se više pripisivala upravo Ćiri. Drugim riječima, Mamić je uspio prestići Štimčev Hajduk, ali uz „jockera“ u obliku Ćire, a sada je trebalo odigrati samostalno.

Trebalo je odigrati „1 na 1“ protiv rivala koji mu se pokazao po svemu ravan – po medijskom nastupu, logistici, ali i po upravljačkom te sva­kom drugom kriteriju. Borba Dinama i Hajduka te se sezone 2003/2004 pretvorila u medijski, logistički, a najmanje nogometni rat, i to ne Di­nama i Hajduka, već doslovce Mamića i Štimca. Sredstva se nisu birala, od utjecaja na suce, preko sklapanja savezništava s drugim klubovima, a tijekom kompletnog prvenstva trajalo je medijsko prepucavanje dvo­jice „alfa-mužjaka“ koji su „samo branili interese svojih klubova“. U tom kontekstu može se reći da su Mamićeva aktivnost i nastupi iz naše navijačke perspektive djelovali i donekle prihvatljivo jer pitanje titule u mrtvoj trci bilo je ipak od primarne važnosti, ali daleko od toga da je većina ljudi na tribini voljela Mamića.

Mamić je Ćiru zamijenio tada mladim i perspektivnim trenerom Jurčevićem koji je itekako pridonio naslovu Modrih jer je kao trener Zagreba u minulom prvenstvu otkinuo čak 6 bodova Hajduku, no momčad je bila znatno oslabljena odlascima Olića, Balabana, Butine i Marića. Početkom proljetnog dijela Hajduk je preuzeo ulogu velikog favorita zbog bodovne prednosti od 5 bodova, no ta prednost je pala na samo 3 uoči posljednjeg međusobnog derbija koji se igrao u Mak­simiru tri kola prije kraja.

Dan uoči derbija odluke Mamić se zabavljao na otvaranju novih pros­torija Udruge Navijača Dinama u Draškovićevoj koje su otvorene uz pokroviteljstvo kluba i Grada. U euforičnoj atmosferi koja je tamo vladala vjerojatno je pomislio da je stigao trenutak njegove velike popu­larnosti među Bad Blue Boysima. Sutradan navečer Dinamo je u ludoj završnici razvalio Hajduk i zasjeo na prvo mjesto, a Mamić je nakon trećeg gola Modrih odlučio testirati svoju opsesivnu dilemu – „jesam li napokon heroj Sjevera?“. Pretrčao je pola terena i u maniri strijelca po­gotka došao slaviti pod sjevernu tribinu koja ga od urnebesnog slavlja uopće nije registrirala. Ali zato jest Ćiro Blažević,tada trener Varteksa, koji je vidjevši Mamićevu predstavu izjavio: „Sada sam tek siguran da Dinamo neće biti prvak. Mamić želi biti ja i slavi naslov tri kola prije kraja, obit’ će mu se u glavu!“. Proročanstvo se obistinilo već za sedam dana. Zadar se na „Štimčev pogon“ bacao na glavu u korist Hajdukovih interesa i na kraju uspio uskratiti Dinamu dva presudna boda. Štimac je pobijedio i ponizio Mamića, tri od šest klubova u doigravanju igralo je preočito u korist Hajduka.

Izgubljeno prvenstvo razbjesnilo je poniženog Mamića. Krenuo je u to­talnu ofenzivu i doveo u Dinamovu svlačionicu „sve što vrijedi“ u Hrvat­skoj, a ponajviše igrače iz mlade reprezentacije. Kako je Hajduk iskazao velike slabosti europskim ispadanjem od amatera činilo se da će se Dinamo s takvom koncentracijom kvalitete prošetati do naslova. No, dogodio se horor kakav nitko nije niti mogao zamisliti!

Od samog početka započela je nezamisliva serija prosipanja prven­stvenih bodova. Mediji su uzroke loših rezultata objašnjavali katastro­falnim odnosima unutar momčadi u kojoj postoje klanovi i zavist zbog razlika u visini ugovora, posebno novopridošlih igrača. Mamić se u svemu tome poprilično dezorijentirao te doveo još nekolicinu novih igrača ali i počeo sumanuto smijenjivati trenere. Sve je djelovalo pot­puno stihijski, potpuno izvan okvira ozbiljnog kluba i na granici lakrdije.

Unatoč neočekivanim propustima klub je imao brojnu i snažnu, upravo fascinantnu podršku sjeverne tribine, no balon tolerancije raspuknuo se sredinom jeseni nakon domaćeg poraza od Slaven Belupa. Nakon te utakmice Mamić je iste večeri teatralno, a zapravo taktički, stavio svoj mandat na raspolaganje Izvršnom odboru i čekao se ponedjeljak kada je trebala pasti odluka. Dio medija već je pisao oproštajne epitafe Izvršnom dopredsjedniku…

VRIJEME DVOJBENIH ODLUKA GRUPE

Toga dana, istovremeno sa zasjedanjem IO-a, Bad Blue Boysi su u okolici stadiona održali sastanak na kojem se odlučivalo hoće li se udar izvršiti na upravu ili na igrače koji su upravo imali trening. Pod očitim utjecajem galame dvojice tadašnjih lidera, za koje će se kasnije ispostaviti da su Mamićevi igrači, pala je odluka – ide se na trening! Širom otvorena vrata igrališta „Hitrec-Kacian“ kao i više nego srdačna dobrodošlica tadašnjeg šefa osiguranja Posilovića („Dečki, ja sam znal da bute vi došli, rekli su mi da vas moram pustiti!“) omogućili su upad stotinjak Boysa na trening gdje je igračima naređeno da skinu majice s Dinamovim grbom kojeg nisu dostojni nositi sve dok rezultatima ne dokažu suprotno. Bez riječi otpora igrači su se pokorili, skinuli trening-majice te goli do pasa nastavili trening, a vijesti o događaju s treninga te odbijanje Mamićeve ostavke bile su udarne na svim televizijama. Sami izvucite zaključak kome je odgovaralo sve to i je li baš sve bilo slučajno.

Zanimljivo, u to vrijeme takva akcija navijača nije se tumačila kao „hu­liganski teror ili uskraćivanje klubu prava na rad“ kao što u današnje vrijeme često slušamo, već naprotiv – klupski izvori tada su prenosili Mamićevu reakciju na događaj s treninga: „Pa i trebalo ih je malo prodrmati!“. Grupa je na taj način definirala svoj stav o tome koga smatra krivim za situaciju u kojoj se Dinamo našao. Mamić je elegantno preživio i skinuo sa sebe teret odgovornosti, ali ne za dugo.

Već dva dana kasnije u Draškovićevoj je održan veliki sastanak vrha grupe i kompletnog vodstva kluba (Mamić, Barišić, Vrbanović) uz prisustvo trenera Gračana i kapetana Kranjčara. Treneru i momčadi zagarantirana je puna podrška u nastavku prvenstva, a upravi je pročitan memorandum s nedvosmislenim ultimatumom: „Ako i drugu godinu zaredom ne osvojimo prvenstvo, svi ste dužni neopozivo pod­nijeti ostavke!“ na što se Mamić osobno i u ime svih ostalih ispred kompletnog auditorija i obvezao! Naravno, po tko zna koji puta, lju­dima je bezočno lagao u lice.

No, jesenska kalvarija nastavila se još groznijim scenarijem. Deset minuta prije potvrde prezimljavanja u Ligi UEFA, Dinamo je protiv Her­eenveena prosuo vodstvo od 2:0 (To je ona poznata scena kada Mamić cmizdri i optužuje „Austrijskog kriminalca“ da bi u posljednjem kolu izgubio u Stuttgartu i ponovo izvisio. U prvenstvu smo jesen završili na tek petoj poziciji, čak osam bodova iza nikad jadnijeg Hajduka, s ukupno četvrtim trenerom u toj polusezoni!

Gore od ovoga ne može – bio je opći zaključak nakon svega doživljenog, no zimska stanka i nadolazeće proljeće dokazali su upravo suprotno!

Potpuno neočekivano i skandalozno izbio je sukob između Mamića i kapetana Nike Kranjčara, igrača od kojeg je klub godinama nastojao stvoriti megazvijezdu i zaštitni znak Dinama. Kranjčar nije bio igrač iz Mamićeve agencije i odigrao je katastrofalno lošu polusezonu i uz to je ušao u konflikt sa svim trenerima koji su te jeseni vodili momčad. Službena vijest iz kluba glasila je kako najmlađi kapetan u povijesti kluba odbija pristati na smanjenje ugovora komplet­noj momčadi jer se ne slaže s tezom da su za katastrofalne rezultate odgovorni isključivo igrači. Ubrzo priča poprima dramatične razmjere kada ga Mamić ekspresno baca na transfer listu, a kao prvi zainter­esirani kupac ukazuje se Štimac koji pod svaku cijenu maloga nastoji dovesti u Hajduk.

U početku se ta „ludost“ činila apsolutno nemogućom, ali budući da Kranjčar nije imao niti jednu ozbiljniju ponudu izvana (spominjala se nekakva Ukrajina u koju on nije želio…) s vremenom je postajalo sve jasnije da bi se transfer u Hajduk mogao i ostvariti.

Kada je cijela stvar došla pred gotov čin, vrh Bad Blue Boysa sastao se s Kranjčarom u njegovom kvartovskom kafiću gdje mu je iznesen stav grupe, jedini logičan u tom trenutku: „Stat ćemo uz tebe, udariti i na Mamića ako treba, ali samo ako ne odeš u Hajduk, u tom slučaju si za nas mrtav i morat ćeš se nositi s posljedicama…“. Mali je na to hladno dgovorio da će otići u Hajduk ako ne dobije bolju ponudu te zamolio da mu se u tom slučaju ne dira obitelj (kao da smo mi ruska mafija, a ne navijači). Transfer se uskoro i dogodio. Sin Dinamove legende i kapetan Dinama s bakljom u ruci, odjeven u simbole protivničke navijačke sku­pine mahao je svojim novim obožavateljima s balkona Poljuda. Sve što je njegova obitelj doživjela u predvečerje transfera bio je pogled s pro­zora stana na mnoštvo upaljenih plavih lampaša. Bila je to poruka BBB-a da je čast dotadašnjeg kapetana, „ponosnog kaj je Purger“- umrla!

Sve što je kasnije doživljavao od strane BBB- a zakuhao si je apsolutno sam. Ne ulazeći u zakulisne igre njega, njegova oca (tada izbornika), Mamića i Štimca – jer što se i zašto se sve to dogodilo znaju samo oni, grupa je postupila na jedini ispravan i navijački način. Otišao je tamo gdje mu mi to ne možemo oprostiti i amen! Grupa tada nije stala na stranu Mamića nego je mali otišao u Hajduk i tu svaka priča završava!

Mamić je na taj transfer pokušao odgovoriti transferom donedavnog stopera Hajduka Neretljaka u Dinamo, ali nekoliko stotina BBB-a okupilo se pred stadionom i izravno Mamiću poručilo da to ne bu prošlo! Dogodili su se i incidenti s policijom, a mediji su taj skup pot­puno netočno prikazali kao prosvjed zbog odlaska Kranjčara u Hajduk. Ipak, tada već postaje jasno da u grupi postoji jaka struja kojoj su za probleme uvijek krivi svi drugi, a nikada Zdravko Mamić.

Umjesto bivšeg Hajdukovca Mamić je na mjesto stopera vratio navijačima omiljenog Gocu Sedloskog koji je ujedno preuzeo dotad Kranjčarovu ulogu kapetana, a njegovu poziciju na terenu preuzeo je Luka Modrić, nadareni igrač iz Mamićeve agencije i potencijalni „kapi­talac“ kojeg je povukao s posudbe u Zaprešiću.

I tako je Kranjčar ispostavilo se, postupio sebično, ali po sebe mudro napustivši brod koji evidentno tone i prebjegao na pobjedničku stranu. U prvih mjesec dana proljetnog nastavka 2005. godine Dinamo je uspio demantirati sve nade u veliki povratak na pobjedničke staze. Nakon ispadanja iz kupa, u posljednjem kolu prije podjele lige na onu za pr­vaka i onu za „bedaka“, porazom u Koprivnici, Modri su završili u onoj – drugoj! Tim činom ispisana je najsramotnija stranica klupske povijesti jer bilo je jasno da Dinamo u najboljem slučaju može zauzeti tek sedmo mjesto na kraju 1. HNL u toj sezoni. Netko je morao odgovarati!

Grupa se ponovno našla na ispitu. Grijeh kluba bio je neoprostiv ali ponovno se pojavila dilema na koga treba usmjeriti prst optužbe. Uz to, nije zaboravljeno poznato Mamićevo obećanje o ostavkama u slučaju neosvajanja titule.

Mamić tada ponovno izvodi svoju cirkusku predstavu. U izravnom TV prijenosu, u emisiji „Otvoreno“ pritisnut neugodnim pitanjima i pro­zivanjima, između ostalih i legendarnog Dinamovog vratara Ladića, teatralno podnosi ostavku. Idućih dana u svoj prozirni igrokaz ubacuje patetično pražnjenje svog ureda, a posebno „dirljiva“ bila je scena kada je iznio sliku pokojnog oca i spremio je u auto. Trebao je to biti neoborivi dokaz da ovaj puta misli ozbiljno…

Naravno, ništa od toga nije se obistinilo. Klupske strukture sastavljene isključivo od njegovih podanika i poslušnika ponovo su emotivno „za­molile svog Izvršnog dopredsjednika da ih ne napušta u tom teškom i neizvjesnom trenutku!“. Doduše, nitko se u tom zaista izglednom tre­nutku za promjenu vlasti nije niti pojavio kao kandidat za preuzimanje kluba, ukoliko zanemarimo jeftin i proziran pokušaj američkog lovaša i samozvanog političara Borisa Mikšića, u to vrijeme kandidata na loka­lnim izborima, da preko Dinama i BBB-a prikupi pokoji glas za sebe.

Iako je dio grupe pokazao incijativu da se malo jače “nagazi” na Mamića, činjenice govore da je odlukom tadašnjeg vodstva grupe pošteđen većih neugodnosti. Sve se svodilo na povremena uvredljiva skandiranja tijekom nevažnih utakmica Lige za ostanak („Mamiću pederu!“) dok su glavna meta ponovo bili igrači koji su dobivali salve uvreda, ismijavanja i poniženja, kako u verbalnom tako i u vizual­nom smislu – porukama i koreografijama. Propao je i pokušaj oku­pljanja navijača pod zapadom radi protesta protiv Mamića za vrijeme održavanja skupštine kluba. Na skup se odazvalo tek tristotinjak Boysa, a velik broj tada ključnih ljudi grupe nije se pojavio. Grupa je pakao Lige za ostanak odradila s iznimnom brojnošću i navijačkom aktivnošću na razini normalnih okolnosti."

Ostatak feljtona pročitajte OVDJE.