'Mala, promijeni sport! Nikada nećeš postati ozbiljna igračica'

Imate fotografije sa sportskim legendama? Šaljite nam ih na sport24@24sata.hr, Viberom i WhatsAppom na 099/224-2424 ili na facebook.com/24sataSport. Svaka fotografija objavljena u tiskanom izdanju 24sata bit će honorirana.

S obitelji je 1993. doputovala u Zagreb i u godinama koje su uslijedile postala je istinska heroina hrvatskog sporta. Tamara Boroš bila je skromna djevojka koja je ispisala veliku povijest. Gotovo je sama predstavljala Europu i parirala milijunima kineskih stolnotenisačica te je potpuno zasluženo 2004. godine ponijela nagradu najbolje europske igračice stolnog tenisa.

U svoje je vrijeme bila gotovo jedina koja se mogla ravnopravno suprotstaviti zastrašujućim Kineskinjama, veliku naciju je "udarila" tamo gdje najviše boli pa stoga nije ni čudno da je bila osoba s njihove "crne liste". Prije svake borbe s njom, Kineskinje su satima trenirale sa sunarodnjakinjama koje su po igri imale najsličnije karakteristike Tamari. Sama protiv milijuna Kineskinja, i opet ih je uspijevala nadigrati! Jedina koju nikada nije uspjela pobijediti je Wang Nan. Sve ostale su padale pod Tamarinom snagom i umijećem. Najsjajniji trenutak njezine zavidne karijere je Svjetsko prvenstvo u Parizu u kojemu je osvojila broncu zlatnoga sjaja. Postala je tada prva Europljanka nakon dugih deset godina koja se okitila medaljom u stolnom tenisu na Svjetskom prvenstvu. Samo su tri igračice izvan Azije između 1973. i 2005. uspjele uzeti medalju na svjetskim smotrama prije nje.

U bogatoj riznici trofeja i odličja ima deset medalja s Europskih prvenstava, a triput je osvajala europski naslov. Bila je 2002. godine druga najbolja tenisačica na svjetskoj rang listi.

Bila je najstidljivija među djecom, ali pogled je govorio da želi biti najbolja

Njezina priča o uspjehu počinje u Senti, jednom od najstarijih vojvođanskih gradova. Tamara se tamo rodila 1977. godine i s roditeljima i sestrom Barbarom živjela sve do 1991. kada je na vrata zakucao rat. Stolni tenis je zavoljela sasvim slučajno. Imala je nepunih osam godina, trenirala je u to vrijeme plivanje, ali bilo joj je dosadno pa je s prijateljicom Andrejom 1985. godine otišla na jedan stolnoteniski trening. Tri godine kasnije u klub je stigao trener Igor Kubat koji je prvi u Tamari prepoznao ogromni potencijal i koji ima velike zasluge za njezin uspjeh. Njegov stil rada je bio nekonvencionalan i kreativan, a s Tamarom je probio granice ženskog stolnog tenisa i iskoristio poteze koje su igračice u to vrijeme zanemarivale.

- Na prvom treningu sam se predstavio i zamolio sve koji ne žele postati svjetski prvaci jednoga dana da odmah napuste dvoranu. U kutu sam ugledao djevojčicu koja je širom otvorila oči. Tada mi je bilo jasno da Tamara ima nešto posebno u sebi. Naravno, nisam mogao znati da će postati stvarno tako velika igračica. Pa nisam je još bio ni vidio kako igra, ali nikada neću zaboraviti te otvorene oči koje je zanimalo o čemu se tu radi, koje su govorile "ja želim biti najbolja na svijetu, osvojiti sve što je moguće". Pitao sam je kako se zove. Bila je stidljiva, ma najstidljivija od svih, ali već na prvim treninzima sam uočio da imam nešto izuzetno u ruci. Imala je sve predispozicije za uspjeh, bila je talentirana, ali i izrazito vrijedna - ispričao je Kubat u dokumentarcu "Tamara" Ante Rozića.

Odmah je Kubat primijetio da su noge Tamarina velika mana i da nikada neće biti dobra obrambena igračica. Čim se barem malo udaljavala od stola, izgubila bi poen. Naučio ju je da igra što bliže stolu, da odbaci obrambeni stil i da krene napadati. On je zaslužan za njezina najjača "oružja" - servis i ubitačni backhand spin. Tamara ih je toliko usavršila da su joj postali zaštitni znak i potezi po kojima se isticala među protivnicima. Potezi zbog kojih su protivnice koje su se našle nasuprot njoj strahovale.

Na Tamarin igrački put bitno je utjecao rat. S ocem je iz rodnog grada otputovala 1991. godine. Majka i sestra Barbara su stigle za njima nekoliko mjeseci kasnije. Eva Boroš se ostala brinuti za svoju majku koja je, iz očaja i tuge jer joj kćer jedinica odlazi iz Vojvodine, popila sve tablete koje je pronašla u kući i završila u komi. Zoltan Boroš i Tamara su u Švedskoj smješteni u napušteni hotel koji je bio pretvoren u prihvatilište, a malena sobica na kraju hodnika u kojoj su živjeli gledala je na zgradu s ravnim krovom. Njezin otac je tada odlučio - Tamara će trenirati na tom krovu. Kada je doputovala čitava obitelj, Tamari su u Halmstadu napokon pronašli klub. Ali nije joj bilo lako...

- Tamo je bila Kineskinja koja je bila dosta neljubazna, nagovarala je ostale švedske igračice da ignoriraju Tamaru, da joj ne daju mogućnost da trenira. Gledali smo to s tribina. Bilo je to toliko ponižavajuće za nju. Ostala je sama, vježbala servise, skupljala loptice ostalima, stajala u kutu. Bilo je teško to gledati... Ona je to bez ijedne suze odradila, bila je sretna da pripada nekom klubu - prisjetili su se njezini roditelji.  

Bosanac Bećir zaslužan za odlazak u Mladost

Ubrzo je obitelj Boroš preseljena na drugu stranu Švedske, u gradić koji se nalazio na obali Baltičkog mora, a Tamara se priključila klubu Lyckeby. Na treninge je išla pješice ili biciklom, napokon je dobila priliku pokazati što zna i brzo se probila do prvog sastava. Iako im je bilo lakše nego u Halmstadu, Tamarini roditelji su se sa sjetom prisjećali kako je njihova kćerka prije početka rata trebala potpisati za zagrebačku Mladost. U to vrijeme je Bosanac Bećir dolazio u posjet svojoj obitelji koja je također imala status izbjeglica pa ga je Zoltan zamolio da na povratku svrati do Zagreba i u Mladosti pita sjećaju li se obitelji Boroš i Tamare. Dva tjedna kasnije stigao je poziv iz Hrvatske. Mladost je bila spremna prihvatiti čitavu obitelj ako mlada Tamara potpiše četverogodišnji ugovor, a jedini zahtjev koji su Boroši imali bio je trener koji će biti sličan Kubatu s kojim je radila u svojim igračkim počecima. Tako je krenula njezina povijesna suradnja s Nevenom Cegnarom.

Zoltan i Eva Boroš su ponovno spakirali sve sve što su imali u dva kofera i sa kćerkama sjeli na vlak koji ih je dovezao u Zagreb. Oni koji su ih dočekali kažu da su svi bili preplašeni, ali i sretni zbog nove prilike koja im se otvorila. 

Cegnar se pokazao ključnom figurom u Tamarinom uspjehu. Prvih godinu dana radili su samo na fizičkoj pripremi jer su neredoviti treninzi u Švedskoj na njoj ostavili traga, a kada je došla na fizički zadovoljavajuću razinu, krenuli su s programom koji je svakodnevno obuhvaćao četiri do šest sati stolnoteniskog treninga, trening servisa i kondicijski trening. Tamara je na svaki trening u Mladosti dolazila sat i pol ranije i zadržavala se sat i pol duže od ostalih igrača.

- Imala je visoke radne navike, bila je profesionalna i motivirana mlada djevojka koja je mogla po osam sati provesti u dvorani. Ona je promijenila sve - sredinu u kojoj je trenirala i sredinu u kojoj je išla u školu. Doživljavao sam je kao vrhunski komad plastelina koji se može oblikovati. I kao osoba i kao mlada igračica je mogla slijediti sve što se od nje tražilo, čak i više od toga. Sve što sam zatražio od nje, ona je odradila na najbolji mogući način - kaže Cegnar.

Tamari ispočetka u Mladosti nije bilo nimalo lako, iako se ona sama nikada nije požalila. Suigračice su je znale "podbadati" jer nije dobro znala hrvatski jezik (s roditeljima je kod kuće pričala na mađarskom, nap.a), a bilo je tu i ljubomore jer je pridošlica u klub trenirala više od svih ostalih, a trener joj je posvećivao puno pažnje. Odnos drugih djevojaka u to vrijeme prema Tamari jasno se vidio i tijekom prvog velikog natjecanja na koje je putovala sa seniorskom reprezentacijom Hrvatske. Bilo je to na Europskom prvenstvu koje se 1994. godine igralo u Birminghamu. Cegnar ju je poveo kako bi sakupila iskustvo, nije bila u prvom planu i dobivala je prilike u mečevima koji su se unaprijed smatrali izgubljenima. Jedna od protivnica joj je bila Marie Svensson koja je na kraju i osvojila prvenstvo. Tamara je uzela samo osam poena u tom meču, a na rezultat je utjecala scena koja se odigrala neposredno prije početka.

Suigračica joj rekla da se spusti na zemlju, struka procijenila da neće biti velika igračica

- Htjela sam se zagrijavati na stolu pa sam pitala kolegicu koja je razgovarala s Nevenom ima li lopticu da mi posudi, a ona mi je tvrdo odrezala da što ja mislim tko sam ja, da se spustim malo na zemlju. Dogodilo se to pet minuta prije meča i situacija je za mene bila jako neugodna. Naravno, odigrala sam jako loše. Meč je pratio i veliki stručnjak iz Hrvatske koji je kasnije rekao Nevenu: "Nije još kasno, reci maloj da promijeni sport, od nje nikad neće biti ozbiljnog igrača". A ja sam tada bila prva na juniorskoj rang listi... - ispričala je Tamara u koju je u to vrijeme sumnjala i struka. Cegnaru su često znali reći da ona ima limite i manjkavosti u svojoj igri i da nikada neće imati blistavu seniorsku karijeru. Kako su se samo prevarili...

Srećom, Neven Cegnar je od početka vjerovao u Tamaru, imali su iste ciljeve, oboje su bili na počecima svojih karijera, ambiciozni i puni želje za dokazivanjem. Iako je ona tri dana nakon početka prvenstva u Birminghamu zatražila od trenera da je pošalje kući jer nije osjećala da može pomoći ekipi, on joj nije uslišio želje. Ostala je do kraja, a ubrzo je srušila dvije igračice iz Top 12 u Europi. Postala je svjetska juniorska doprvakinja u Tokiju, a nije dugo prošlo prije nego što je postala nacionalna prvakinja Hrvatske. Time je postala i prva stolnotenisačica koja je osigurala mjesto na Olimpijskim igrama u Atlanti. Tamara je iz turnira u turnir rasla kao igračica, ali da bi postala jedna od najboljih, trebala je napraviti stepenicu više u svojoj karijeri. Transfer u klub Statisztika iz Budimpešte je dogovoren 1996. godine, a Tamara im se priključila godinu dana kasnije kada je istekao četverogodišnji ugovor s Mladosti.

- Kad mi je Neven rekao da idem u Statisztiku mislila sam da se šali, taj klub je u Europi ono što su Real Madrid i Barcelona u nogometu. Imali su strašnu ekipu, odmah sam ga pitala: "Pa što ću im ja?". Nisam vjerovala sve dok s reprezentacijom nismo otišli na pripreme u Budimpeštu,  a tamo im je jedan njihov trener dao majicu s natpisom Statistika, dobrodošla u klub. Sjećam se toga kao da je bilo danas, sjećam se točnog modela, svijetlo plava majice, spavala sam u njoj prva tri dana - prisjetila se Tamara devet godina kasnije. 

Deset godina u Mađarskoj je živjela u sobici u dvorani

Potpis za budimpeški klub je bio ključ njezinog igračkog uzleta. Mađari su imali jedan od najboljih klubova u Europi, Tamara je u Budimpeštu preselila 1997. godine,. U klubu je provela idućih deset godina svoje karijere, a čitavo vrijeme je živjela u sobi koja se nalazila u sklopu dvorane.

- Tako mi je odgovarao. Dvorana mi je bila dostupna 24 sata dnevno. Mogla sam otići trenirati, odigrati s nekime kada sam god poželjela. Stolni tenis je bio moj život, dala sam 1000% sebe u ovaj sport. Nekad mi je bilo teško ustati na trening u 7 sati, ali čim bi čula loptice u dvorane kako udaraju po stolovima, to bi me motiviralo. Meni je to bilo sve - kaže naša najbolja stolnotenisačica u povijesti.

Bila je fantastičan pojedinac, ali i sjajna ekipna igračica. Početkom 2000-ih je bila strah i trepet kineskih igračica. Bojale su je se jer je imala poseban stil igre. Tu su se istaknuli njezin opaki servis i backhand spin protiv kojih se bilo teško obraniti. Bila im je najopasnija protivnica i posebno su analizirale svaki njezin meč, slabe točke i prednosti kako bi znale što mogu očekivati i kako je mogu zaustaviti. Ali ona ih je usprkos tome uspijevala iznenaditi. Pamti se njezin nevjerojatni podvig s turnira u Magdeburgu 2002. godine. Svih šest mečeve do osvajanja turnira je dobila bez izgubljenog seta! Izbacila je pri tome čak četiri Kineskinje - Guo Yue, Guo Yan, Fan Ying te Jing Jun Hong koja je igrala pod singapurskom zastavom.

- Osjećala sam da me respektiraju i da imaju taktiku, točno su znali kako trebaju igrati protiv mene. Meni nije bilo lako jer se na svakom turniru pojavljivala nova Kineskinja koju prvi put vidim i trebala su mi da, tri seta da bih uopće osjetila kako trebam igrati protiv nje. Tu su one bile u prednosti ispred mene - ispričala je Boroš.

Postala je te godine druga tenisačica svijeta, a vrhunac karijere doživjela je 2003. godine na Svjetskom prvenstvu u Parizu. Iako to nije bilo uobičajeno, prije natjecanja trener Cegnar ju je odvojio od ostatka reprezentacije i individualno je radio s njom dva tjedna. Tamara je u Parizu igrala fantastičan tenis, iz kola u kolo je bila sve bolja i bolja. U meču za broncu je sa 4-3 dobila Kineskinju s američkom putovnicom i postala je prva Europljanka sa svjetskom medaljom nakon deset godina. Iduće godine ju je čekala Olimpijada u Ateni. Sama Tamara kaže kako je tamo igrala najbolji tenis u karijeri, bila u sjajnoj formi, ali od natjecanja se morala oprostiti u četvrtfinalu. U nevjerojatnom meču ju je s 4-0 pobijedila prva tenisačica svijeta Zhang Yining. U prva tri seta je Tamara imala 11 set lopti, ali ni jednu nije uspjela iskoristi.

- Sjećam se tog meča. Sjećam se njenog fantastičnog servisa i opasnog spina. Za takvu se protivnicu uvijek teško pripremiti. Mislim da je postala druga tenisačica svijeta jer je radila i trenirala toliko vrijedno. Ona je jedina neazijska igračica od koje sam izgubila. Sve smo se jako puno pripremale za njezine servise koji su bili strašno jaki i napadački - ispričala je Zhang Yining.

Zaustavila ju je bolest, u avionu se bacala po prolazu od bolova

Nažalost, Tamarinu fantastičnu karijeru je zaustavila bolest zbog koje je pauzirala devet mjeseci. Njezina dijagnoza je bio neuronitis. Razboljela se u Južnoj Americi u lipnju 2006. godine. Igrala je najprije turnir u Rio de Janeiru gdje je dnevna temperatura dosezala 28 stupnjeva, a nakon toga je putovala u Santiago gdje su je dočekali zimski uvjeti i samo šest stupnjeva. Dobila je virozu, u Europu se vraćala preko Ria do Frankfurta, a pri uzlijetanju aviona prema Zagrebu doživjela je perforaciju desnog bubnjića.

- Bolovi su bili toliko veliki da se bacala po prolazu između sjedala u avionu. Nismo joj mogli pomoći. Nakon dva tjedna smo saznali da je teško oboljela i da je vrlo neizvjesna njena karijera - prisjetio se Cegnar. Tamara je imala vrtoglavice, mučnine, povraćala je i nije mogla dugo stajati na nogama. Mjesec i pol dana nakon dijagnoze zamolila je trenera da joj dopusti da primi reket i pokuša igrati. Lopticu je promašila za 30-40 centimetara.

- Osjećala sam se nesposobnom za bilo što, ali svejedno nisam mogla vjerovati da ne mogu pogoditi tu lopticu bez obzira koliko mi se vrtjelo. Mislila sam i dalje da će to brzo proći i da će se sve vratiti u normalu. Ali još teže mi je bilo šest mjeseci kasnije kada su mi liječnici rekli da sam zdrava, a ja se ni mjesec, dva nakon toga nisam osjećala dobro. Vrtjelo mi se, nisam vidjela dobro lopticu. Najteže mi je bilo raščistiti sa sobom da nikad više neću biti kao prije. To je bio početak kraja. Dvije tri godine su mi trebale da to prihvatim, bilo je to pakleno razdoblje -  ispričala je Tamara u biografskom dokumentarnom filmu. Šest godina nakon bolesti se mučila, a sama priznaje da se "borila više sa sobom nego s protivnikom".

U Mladost se vratila 2007. godine, a godinu dana kasnije je zaigrala na Olimpijskim igrama u Pekingu, pokušala se kvalificirati i za London, ali nije uspjela. Shvatila je da se bliži kraj 2010. godine, a u službenu mirovinu je otišla tri godine kasnije. Nakon 20 godina igračke karijere zaposlila se u jednom od najboljih stolnoteniskih centara na svijetu, u akademiji Werner Schlager u Schwechatu koji se nalazi malo izvan Beča.

Iako je zbog čestih putovanja tijekom igračke karijere morala dopisno završiti srednju školu, pamte je kao vrhunsku matematičarku. Obrazovanju se posvetila čim su joj obaveze dopustile pa je u listopadu 2018. godine diplomirala na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Danas je Tamara Boroš stručni specijalist kineziologije, a za naziv se izborila uspješnom obranom rada "Karakteristike osnovnih sistema igre u suvremenom ženskom stolnom tenisu".

Veličinu jedne od najvećih sportašica koje je Hrvatska imala i jedne od najboljih stolnotenisačica u povijesti sporta možda i najbolje pokazuju rečenice koje je sama Tamara izrekla u autobiografskom dokumentarcu.

- Nakon finala Kupa prvaka sa Langweidom prišao mi je gospodin Ormai (legendarni mađarski stolnotenisač, trener i menadžer Statisztike, nap.a) čestitao mi na pobjedi i rekao: "Pa zar je moguće igrati bolji stolni tenis od ovoga?" Prvo nisam mogla vjerovati da mi on to govori, ali onda sam shvatila da sam odigrala bezgrešan meč. Ubrzo je jedna od najvećih legendi europskog stolnog tenisa, Csilla njemačkim novinarima rekla da moj stolni tenis nije s ove planete nego da je to stolni tenis idućeg stoljeća. To je bilo veliko priznanje...

Osvojene medalje

Svjetska prvenstva

Europska prvenstva

Mediteranske igre