Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Rastura prepone i - marketing: Šarafe u ruci nosit ću do smrti

None Foto: Sandra Šimunović/PIXSELL, Instagram, 24sata 29

Ivana Lončarek (28) višestruka je prvakinja Hrvatske u trčanju s preponama i bez njih, a istovremeno je otvorila obrt za internetski marketing. Vratila se nakon teške ozljede

Ona je jedna od najbržih Hrvatica, višestruka prvakinja države na 100 metara i 400 metara s preponama, na 100 metara te štafetno na 4x100 metara na otvorenom, kao i na 60 metara s preponama i bez njih u dvorani. Diplomirana je ekonomistica, stručnjakinja za internetski marketing koja planira upisati i studij na Kineziološkom fakultetu. 

POGLEDAJTE VIDEO:

Zagrepčanka Ivana Lončarek (28) primjer je uspješne sportašice na mnogo frontova. A sve to poremetila joj je strašna, naizgled bezazlena ozljeda ruke prije dvije godine, uoči mitinga u Riedu u Austriji.

- Trudim se prići preponi što bliže da što manje gubim od normalnog trčanja i zato su nezgode česte. Zabila sam se u preponu, pukla mi je palčana kost i sad imam titansku pločicu i osam šarafa do kraja života - govori nam Ivana, pokazujući veliki ožiljak na ruci, i dodaje:

- Dogodio se pomak, oni su me prvo snimili u Austriji i izgledalo je da je ravan lom, da ću dobiti malu pločicu da mi to poravna. Ali nakon što su me operirali, kad su mi prvi put išli prematati ruku, vidjela sam koliki je to bio rez. Rekli su mi da su se dva komada kosti još odlomila, a gornji dio kosti je uzdužno pukao! No čim su mi izvadili šavove, nakon 10 dana sam počela trenirati. U početku sam imala ortozu na ruci, da taj lom drži na mjestu. Nakon tri tjedna prvi put sam na treningu radila prepone, a nakon mjesec i pol trčala sam na Tajvanu na Univerzijadi. Iako su mi doktori rekli da minimalno tri mjeseca neću moći pomaknuti ruku, ali sam im rekla: "E, sad ćete vidjeti da ću moći!".

Foto: Josip Tolić/24sata

Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL

Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL

Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL

Preboljela je to, čak je i pala na prvom treningu nakon ozljede i shvatila je da je fokus na utrkama s preponama najvažniji. Da joj misli ne smiju odlutati ni trenutak.

- Razmišljam o tome samo da na pucanj što bolje reagiram, da dođem prva na prvu preponu, a dalje vrtim što brže ide. Ne brojim korake, ne gledam svaku preponu, nego naprijed. Vježbamo li padove? Kaže nam trener "Nemoj pasti baš kao daska, probaj otići u kolut ili se baciti na bok". Znala sam padati, prolazila bih samo s ogrebotinama, ali taj put ne znam što se dogodilo, čudno sam pala na ruku.

A sve je počelo preko prijateljice, koja ju je uvela u atletiku.

- U trećem razredu osnovne škole birali su se sportovi i za cure je jedino bila dostupna ritmika. To me čak i privlačilo, ali najbolja prijatelja rekla mi je da ide na atletiku, da je ne zanima ples, pa sam otišla i ja. Atletika mi se svidjela, ostala sam, ona je nakon godinu dana odustala. Čujemo se i danas, čestita mi nakon dobrih rezultata - kaže Ivana, koja se kasnije specijalizirala za trčanje s preponama:

- Počela sam trenirati kod Igora Čordaša koji je prolazio sve discipline s nama kao klincima. Prvo sam trčala i duže utrke; do 600 metara, haha, radili smo i skakanja... Na jednom treningu postavio je prepone i rekao: "Hajde, trčite". Kad je vidio kako sam prešla preponu, odmah je znao da ću trčati prepone. Prvu utrku imala sam s 15 godina, ali tad sam trčala i 400 prepone i 200 i 100 za klub, ali samo 100 metara prepone počela sam trčati s 19 godina.

Foto: Instagram

Foto: Instagram

Foto: Instagram

Osim sportske, gura i akademsku karijeru.

- Diplomirala sam računovodstvo i reviziju, redovno na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. To je bilo 2016., a 2017. završila sam Akademiju za internetski marketing i sad u rujnu planiram upisati Kineziološki fakultet, ali specijalistički stručni studij, i to mogu zbog toga što sam kategorizirani sportaš. Moram položiti neke ispitne razlike i to traje dvije godine - rekla je Ivana i otkrila čime se konkretno bavi:

- Prošle godine otvorila sam obrt za internetski marketing. Sad se time bavim, a uz to mogu i normalno trenirati. Da sam se zaposlila negdje u uredu, gdje bih morala osam sati sjediti i imati fiksno radno vrijeme, to ne bih mogla. Nisam u sportu dala još sve što mogu, a uz ovo mi ide i staž, ipak radim nešto i danas-sutra kad više ne budem bila u atletici, moći ću uzeti više klijenata.

- Jedina sam u svom obrtu, sama svoj gazda, haha. Vodim profile na društvenim mrežama, pišem objave za blogove, prijevode internetskih stranica, nešto i web-dizajna, oglase na Facebooku i Googleu... Zasad sam uzela jednog klijenta kojeg radim sve društvene mreže i web-stranicu. To mi je taman toliko posla da stignem odraditi sve uz natjecanja, uzimam i laptop sa sobom. Mogla bih još, ali vjerojatno bih morala žrtvovati spavanje, haha.

U pamćenju joj je ostalo Prvenstvo Balkana 2016., u kojem je istrčala osobni rekord na 100 metara s preponama, 13,06 sekundi, a i Kup Europe dvije godine ranije u Latviji.

- Bila je kiša, 13 stupnjeva, imala sam tri sloja odjeće. Ali rekla sam si "Kako meni, tako i drugima". I pobijedila sam. Elektronika je zbog kiše zakazala i trener mi je s tribine viknuo: "Ivana, državni si trčala!". A ja "Ozbiljno?". Uzela sam stvari, počela sam plakati, nisam se mogla javiti na telefon od euforije... Sjećam se i mitinga u dvorani u Linzu 2017., kad sam istrčala osobni rekord na 60 metara prepone. U kvalifikacijama sam ozlijedila prst, a nekoliko dana prije toga bila sam kod doktora i rekli su mi da ću morati na operaciju. Tu me panika uhvatila i od te panike me sve prošlo, haha. Samo sam o tom prstu razmišljala. I onda u kvalifikacijama osobni i u finalu osobni rekord. Bila sam tad osma u Europi na rang-ljestvicama i to je jedan poseban trenutak - govori simpatična Ivana.

Promjena trenera prošle godine i česte ozljede poremetile su joj planove da ove godine izbori Svjetsko prvenstvo u Dohi.

- Najvažnije je da ostanem zdrava. Zadnjih godina stalno mi se događaju neke ozljede, i te 2017. kad sam ozlijedila ruku, i tad bih trčala ispod 13 sekundi. Došla bih na Svjetsko prvenstvo, a kad tamo imate jaku konkurenciju i pukne vas adrenalin, istrčite i ono što mislite da je nemoguće. Nadam se napadati osobni rekord i normu za Olimpijske igre u Tokiju. To je ustvari puno, ali ako ostanem zdrava, ako uspijem odraditi treninge kako spada, nije nemoguće. Znam da sam prije dvije godine bila sposobna trčati ispod 13 sekundi. Prepone su uvijek rulet. Kad bi se pogodio dobar vjetar, ja sam mala i sitna pa mi to pomogne, dobra konkurencija, da dobro pogodim start... Nikad se ne zna.

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Trenira gotovo svaki dan, a u zadnje vrijeme i dvaput dnevno. Trčanje, tehnika preskakanja prepone, teretana, plivanje, masaža... Sve to čini život profesionalnog atletičara. Ali voli se maknuti od toga kad god može jer, kaže, ludi od previše analiziranja trčanja. Druži se s prijateljicama, rado čita, a kad dođe sezona, onda zabavu ipak treba staviti po strani.

- Izašla bih, a vikendom su natjecanja pa taman petak i subotu propustim! Tulumi na natjecanjima? Bude ih. Organizatori uvijek organiziraju nešto na kraju, pogotovo na većima. Bude neki banket, party i svi to jedva dočekamo. Dva-tri dana ustaješ se rano, paziš što jedeš i piješ pa se konačno možeš opustiti - govori nam Ivana kroz smijeh.

Od atletike u Hrvatskoj, kaže, ne može se živjeti. Osim ako niste u svjetskom vrhu kao Sandra Perković.

- Budu neke utrke gdje se zaradi nekoliko tisuća eura. To možda je puno, ali sezona traje šest mjeseci, a ostalih šest nema toga. Kad ideš na bolje mitinge, organizator plati put i smještaj. Ali opet treba kupovati opremu. Sprinterice su potrošna roba, mijenjam ih dvaput godišnje. Oko 1200 kuna su, i to kad ima broja. Najgore mi je kad nema broja, nosim 37-38. Tajice isto poderem, one stoje oko 100 eura.

Prisjetila se još nekih anegdota s brojnih putovanja za atletske mitinge.

- Prošle godine Andrea Ivančević i ja vraćale smo se iz Berlina. Propustile smo dva leta i umjesto puta koji je trebao trajati tri sata, trajao je 14 sati. I torbe nam nisu došle! Stavila sam u torbu poklon za mamin rođendan i bila sam na iglama - govori i Ivana u dahu i zaključuje drugom zgodom:

- Nije da se toga rado sjećam, ali to ne mogu zaboraviti! Kad smo 2013. putovali za Balkanijadu na Staru Zagoru u Bugarskoj, bus nam se pokvario kod Novske. Put je trajao 23 sata! Kroz Srbiju je bilo jedno 40 stupnjeva, klima je riknula i nismo mogli sjediti nego smo čučali jer smo se toliko znojili. Trebali smo doći navečer, ali smo došli tek jutro poslije pa je ekipa odmah išla na doručak. Spavala sam do popodne. I kad smo se vraćali, nismo imali klimu. Ali smo večer prije imali tulum pa smo barem spavali dio puta.

Otac Željko, majka Ljiljana i brat Matija (26), koji se bavi bacanjem kladiva, velika su joj podrška. Izdvojila je i drugog trenera Hrvoja Cika, kod kojega je bila do prošle godine i uz kojega je iznova zavoljela atletiku. I vjerujemo kako će još puno toga dati tom sportu.

Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL

Komentari (6)
  • Volim vidjeti osmijeh na licu, bez obzira na sve sve teškoće osmijeh joj je ostao

    31. 7. 2019,   23:53
  • ma bravo djevojko, samo naprijed, čestitam! Ovakve cure treba promovirati, ovakve cure trebaju biti uzor mladim djevojkama, dakle sportašice, mlade znanstvenice, i druge mlade žene koje su svojom sposobnošću, upornošću, intelektom, nešto postigle, a ne raznorazne Severine, Maje Šuput, Soraje, Nives Celzijusice, Ave KARAbatić, i ostale... da ne kažem što.

    1. 8. 2019,   07:26
  • Sve pohvale. Samo hrabro i nema odustajanja.

    1. 8. 2019,   01:23