Sedam faktora uspjeha: Škola motivacije trenera svih trenera

Udruga Alumni osječkog Ekonomskog fakulteta pokrenula je seriju predavanja pod nazivom Leadership forum, čiji je cilj podijeliti iskustvo izvrsnih lidera u njihovim primjerima postizanja izvrsnosti. Prvo predavanje, pod nazivom “Tajna bijelog šala - stvaranje izvrsnog tima”, imao je legendarni nogometni trener Miroslav Ćiro Blažević.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:15

- Odat ću vam tajne koje nikada nitko nije čuo do sada - najavio je odmah Ćiro okupljenim studentima, političarima, bankarima, gospodarstvenicima i sportskim djelatnicima koji su došli čuti što im on ima reći.

Bilo je to sat vremena “u Ćirinu stilu”, viceva, anegdota, istinske životne mudrosti, ali i vrijednih iskustava lidera u sportu.

Mama me dala u svećenike

- Imam tremu kao da sam pred utakmicu - rekao je u uvodu i nastavio:

- Pišem knjigu koja će biti objavljenja vjerojatno nakon moje smrti. Zove se ‘Pakao mog posla’, s podnaslovom ‘Male satisfakcije i velika razočaranja’, jer upravo tako mogu opisati svoj posao svih ovih godina. To zapravo i nije posao, to je avantura. U ovom poslu često si na cesti, nikad ne znaš hoćeš li naći priliku da opet radiš, iako si osvojio medalje i bio odličan. Slijedom svih tih godina različitih iskustava napravio sam svoju formulu uspjeha. Ako i jedan sastojak od njih nemaš, sine, nećeš biti velik. Ona ima 7 faktora, i jako je kompleksna. Prvi je svakako nadarenost za nešto i pitanje jeste li otkrili za što ste nadareni, a što je jako bitno u životu.

Završio pedagošku akademiju

- Moja majka, tradicionalna Slavonka, mnogo toga me naučila. Ona je, primjerice, željela da ja budem svećenik. Polagala je sve nade u mene jer je ‘42. i ‘45. izgubila dva sina, moju braću Joška i Antu, jer mi smo bili na onoj ustaškoj strani, i željela je da ja odem u svećenike. I otišao sam, kod franjevaca u Travnik. Bio sam mladi svećenik, časna sestra me odijeva, ja se u nju zagledao i ‘hasim’ se digao. Shvatio sam tada da ne mogu biti svećenik, a majka se danima za mene molila jer to je bio grijeh. Morate istražiti sami sebe da biste otkrili za što ste - ispričao je Ćiro i izazvao salve smijeha u dvorani.

- Danas sam jako žalostan što nisam ostao svećenik. Oni danas normalno rade ‘ono’ što je nekad bilo zabranjeno. Bio bih odličan moderni svećenik - rekao je uz smijeh dodajući kako su ga žene ionako “zaj....e u životu”.

Ispričao je i kako je, zatim, otišao u Švicarsku, gdje se godinama pokušavao zaposliti kao učitelj jer je završio pedagošku akademiju. Tamo su mu preveli diplomu i u prijevodu se nastavnik pretvorio u profesora.

Bez jezika nema ni posla

Nudili su mu mjesto u školi.

- Kad su shvatili da ne znam niti jedan strani jezik, rekli su mi: ‘J...š takvog profesora’ i dali mi metlu u ruke. I tako sam ja meo godinama. Nagutao sam se mnogo prašine, stalno pljuvao blato - ispričao je.

Dodaje kako je kratko radio i kao metalostrugač. Cijelo to vrijeme nogomet mu je bio glavni interes.

- Znao sam već tada da ću biti nogometni lider. Dobio sam angažman u jednom njihovu klubu u 4. ligi i doveo ga u prvu. Nakon osam godina postao sam izbornik švicarske reprezentacije. Postao sam lider jer sam bio motiviran raditi ono što sam želio - kaže Ćiro.

Potom je istaknuo kako su ostali faktori za uspjeh motiv da u nečemu uspiješ, karakter da te ta motiviranost nosi ka uspjehu i inteligencija da se adaptiraš na situaciju koja ti je nametnuta.

Bez rada nema napretka

- Postao sam prvi čovjek švicarskog nogometa, prvi stranac na toj poziciji u povijesti, i svi su se čudili kako je uspjelo jednom smetlaru da vozi Jaguar, da ga oblače kreatori, govori francuski... E pa u tome leži sljedeći faktor za uspjeh, a to je evolucija. Pojede te ako je ne slijediš. Rad je neminovnost u svakom segmentu i bez rada nema napredovanja - pojašnjava Ćiro.

- Sjećam se, bili smo pred jednu utakmicu smješteni u hotel Intercontinental. Bokšić i Štimac bili su zajedno u sobi. Obilazim dečke da vidim krši li netko karantenu da ga izbacim iz utakmice i čujem kod ove dvojice pornić. Pokucam, oni viknu: ‘Spavamo!’. Natjeram ih da mi otvore. Bokšić otvori, a dama istrči iz Štimčeva kreveta i pobjegne u WC. Natjeram i nju da otvori, pitam je: ‘Jesu li platili?’.

Ne olajavaj, jezik je oružje

- Jesu, kaže ona. Dam joj torbicu i pošaljem je van. Sad trebam i njih dvojicu otjerati s utakmice. Ali kako ću, pa to je Bokšić, a u njega sam bio zaljubljen. Štimca još i bih. Bokšić je bio pojam čistoće, ali je ovaj doveo mačku i navukao ga. Odlučih prijeći preko toga jer sam znao da će mi Bokšić trebati, ali to nije bilo ispravno. Lider ne smije napraviti privilegiju ili omalovažavati, pogotovo ako stvaraš ambijent zajedništva na kojemu sam ja inzistirao, svi za jednog, jedan za sve. Gdje god sam došao napravio sam dobar ambijent, pa i kod vas u Osijeku. Liderstvo se ne postiže galamom nego autoritetom znanja. Nema olajavanja, nema priče iza leđa. Jezik je opasno oružje. Kad želiš, recimo, reći šefu da je budala, reci mu: ‘A jebote, što si ti pametan’. Ili nemoj ništa reći - nasmijao je opet Ćiro okupljene.

Za svaku je utakmicu danima radio teorije i strategije, no one su znale pasti u vodu već s prvim minutama utakmice.

- Strategija smije trajati sedam minuta jer toliko traje koncentracija nogometaša - kaže kroz smijeh Ćiro dodajući da je uvriježeno mišljenje da su nogometaši glupi, ali su zapravo osobiti.

- Imaju instinkt prepoznati prilike, da u djeliću sekunde reagiraju, a to ne može glup čovjek.

Istaknuo je kako je ipak znanje najveći autoritet koji morate slijediti da biste bili dobar lider, a potom odgovornost i hrabrost.

Napravio sam dvije pogreške

- Napravio sam dvije velike pogreške u životu i zbog njih žalim. Obje su bile u utakmici s Francuskom. Tu utakmicu nisam bio baš u formi. Boban je tražio zamjenu, a ja je nisam dopustio. Imao sam Prosinečkog na klupi, ali je on rekao da se dan ranije ozlijedio, te uvedem u utakmicu ono gluho krme Marića u igru i tu se zajebem. Ali nisam ja kriv, Prosinečki je kriv - rekao je Ćiro i dobio pljesak.

Da nije učinio te pogreške, kaže, Hrvatska bi pobijedila. Često se našao obeshrabren i u strahu, posebno kad bi ga prije utakmice nazvao predsjednik Tuđman i tražio pobjedu. Tada bi otkrio koliko je podložan tremi i koliko se to odražavalo na njegov tim.