Sjećanje na legendu: Već duge tri godine nema Mate Parlova...

Prošle su točno tri godine otkako je umro veliki Mate Parlov, kojeg se s pravom može smatrati hrvatskim sportašem 20. stoljeća. 

Legendarni boksač u svojoj je profesionalnoj karijeri slavio čak 24 puta u 29 susreta, osvojivši zlato na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. i na Svjetskom prvenstvu u Havani 1974. u poluteškoj kategoriji, onoj amaterskoj. Parlov se okitio i s dva zlatna odličja na Europskom amaterskom prvenstvu, 1971. u Madridu i 1973. u Beogradu, dok je u Bukureštu 1969. bio srebrni u srednjoj kategoriji.

Ljevoruki boksač bio je i pet puta balkanski prvak i čak 8 puta prvak SFRJ.

Nakon bogate karijere, u kojoj je dok je boksao kao amater upisao 310 mečeva uz samo 13 poraza, ostao je blizu sporta koji ga je proslavio, nastupivši kao trener jugoslavenske reprezentacije na Olimpijskim igrama 1984. I kao trener boksu je osigurao najbolje rezultate u povijesti tog sporta u Jugoslaviji, priskrbivši reprezentaciji jedno zlato, jedno srebro i dvije bronce.

Dvostruki osvajač Zlatne rukavice i nosioc titule hrvatskog sportaša 20. stoljeća podlegao je vrlo brzo opakoj bolesti. Prije točno tri godine, na današnji dan umro je od raka pluća.

Slavni boksač koji se prije meča  opuštao čitajući poeziju svojim je uspjesima zaslužio i sportsku dvoranu u središtu Pule koja nosi njegovo ime.

Iako je postigao sve što se moglo postići kako u amaterskoj tako i u profesionalnoj karijeri, Mate Parlov ostao je uvijek samozatajan i dostojanstven, ali trajno obilježivši ne samo jugoslavenski, nego i hrvatski sport.

- Mate je bio daleko najbolji sportaš ondašnjeg, jugoslavenskog vremena. Ali, ni ove kasnije generacije hrvatskih sportaša koje su dolazile, od Dražena Petrovića do Janice Kostelić, mislim da se ne mogu uspoređivati s Matom koji je bio daleko iznad svih. Živio je i boksao na specifičan način, uvijek je želio i bio je najbrži, najbolji, najjači i nikada nije volio gubiti, ni u najmanjim stvarima - izjavio je nakon njegove smrti Željko Mavrović i tri godine kasnije ta rečenica stoji kao onda, najbolje opisujući koliko je Mate Parlov vrijedio kao sportaš, ali i kao čovjek.