Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Vjerni Dinamov navijač: Čuvam kartu od proljeća 1970. godine

None Foto: Jurica Galoic/PIXSELL 14

Bio sam i na utakmici protiv Leedsa kad smo osvojili Kup velesajamskih gradova. Po sezoni propustim jednu-dvije utakmice, rekao nam je Mislav Vrbos, čovjek koji u nogama ima preko 1300 utakmica "modrih"

Sjećam se jako dobro. Tata me vodio prvi put na Dinamovu utakmicu 1964. protiv Vojvodine, Dinamo je tu utakmicu izgubio 4-1. Poslije toga išao sam s njim, još sam bio mali. Bio sam i 1967. na utakmici protiv Leedsa kad smo osvojili KVG, isto s tatom. A od 1970. imam što članske iskaznice, što godišnje ulaznice. Zbrojeno oko 1360 utakmica vidio sam uživo, što domaćih, što inozemnih. A od velikih utakmica, kad sam maturirao 1974. godine, tata me pitao što želim, a ja sam rekao: "Plati mi put u Madrid", na famoznu utakmicu koju je Dinamo dobio 4-3., sa smiješkom nam govori Mislav Vrbos (62), gospodin koji ide na utakmice “modrih” više od pola stoljeća!

POGLEDAJTE VIDEO:

- Koliko sam utakmica propustio? Dogodi mi se da u prvenstvu propustim jednu, dvije utakmice po sezoni zbog nekakvih razloga, ali u principu sve je napravljeno tako da mogu na svaku utakmicu, i na gostovanja.

Kakva su vam sjećanja s utakmice protiv Marseillea, kad se posljednji put (do ove sezone) izborilo europsko proljeće?

- Onda nitko nije patio od broja gledatelja kao danas. Sjećam se da je bilo očajno vrijeme, katastrofa. Blato, kiša, loš dan. Nisu se ljudi tomu veselili kao danas. Jer Dinamo je nekoliko godina prije osvojio Kup, igrali su tu velike momčadi i nisu strani igrači bili tako atraktivni kao danas, kad je Dinamu važnije dobiti europsku utakmicu nego domaću. Pristup je drugačiji.

Foto: Jurica Galoic/PIXSELL

Kojih se utakmica posebno sjećate?

- Što se tiče atmosfere, utakmica u Madridu pred 120.000 ljudi bila je čudo. Bilo nas je desetak, to je bilo 1974. godine, Dinamo je dobio 3-2. Miljanić je bio tad trener Reala. Draga mi je i utakmica protiv Arsenala, kad smo dobili 2-1, pa Villarreal. Od gostovanja sam putovao svugdje, jedino ne u Barcelonu jer Dinamo tamo nije igrao. Sve druge europske utakmice skoro sam vidio. Sad nisam bio u Bruxellesu jer sam tamo prije bio pet puta. Bio sam i u Trnavi, veselimo se sad i Fenerbahčeu pa proljeću pa što bude...

Imate uspomenu na Dinamovo proljeće iz 1970.? Javite se na e-mail reporter@24sata.hr.

- Inače, u ono vrijeme Jugoslavije, imali smo princip da subotom idemo van u Saloon, Papagaj pa ujutro na gostovanja, jer utakmice su se igrale nedjeljom, u Beograd, Titograd. Vraćali smo se navečer doma. A kad bismo došli u Kruševac ili negdje drugdje, prvo bismo popalili nekomu tablicu s auta i stavili sebi. Kolega je jedan imao Stojadina, pa da ne bismo imali problema - govori Vrbos i dodaje:

- Onda nije bilo Bad Blue Boysa, bili su navijači. Išli su ljudi na utakmice, vidjeli su gdje se navija. Ljudi koji su išli na sve te utakmice znali su reći "Dođite tamo i tamo", to ni približno nije bilo organizirano. Bilo mi je krasno ići u Split, a sad više ne idem tamo jer uvijek bude komplikacija, čekaš u Dugopolju satima pa te ne puste... Ali drugdje idem stalno.

Kojeg igrača posebno pamtite i zašto?

- Sjećam se Ramljaka kojeg su ljudi jako voljeli. Sjećam se Čerčeka, Senzena koji su bili igrači od 150-ak centimetara pa trčali ko navijeni. Sjećam se pokojnog Cveka, bio je odličan igrač. Ali u ono vrijeme nisi se mogao prodati, ljudi su tu igrali cijeli život ili su išli tek nakon 28. godine jer je bila zabrana na snazi. Poslije i Belin, Zajec...

- Družili smo se s generacijom 1982., našim vršnjacima. Cico je išao sa mnom u školu, znali smo se s njima viđati u Karaki. Bila su to druga vremena, s Mlinkom i Deverićem još sam i danas dobar. 

Kako ste doživjeli utakmicu protiv Trnave na Maksimiru?

- Išao sam u odijelu na utakmicu i kravati prvi put nakon valjda 50 godina. S posebnim razlogom, jer smo igrali utakmicu koja će nas odvesti u proljeće u Europi. Cijeli dan šetao sam se u tom odijelu sa značkicom. Ha, veselio sam se. Gledajte, razgovarao sam jutros s mamom o toj magli. U 50 godina, koliko idem na utakmice Dinama u Maksimiru, nikad nije bila magla, ne sjećam se toga. Sjećam se kiše pa odgode, vjetra, snijega, užasnog vremena, ali magle nikad. I pomislio sam "Pa kaj bu danas bila?". Imaš takvu utakmicu, čekaš je 50 godina i onda si očajan.

Jeste li ikad dobili nekakav poklon od Dinama ili imali neku povlasticu?

- Inače sam član skupštine zadnjih pet godina. Nikad, apsolutno nikad nisam dobio od Dinama ništa. Doduše, jednom sam bio s klubom u Malmöu. Dobili smo nekad šal ili neki sličan suvenir, ali nešto posebno - ne. Kako sam postao član skupštine? S obzirom na to da sam redovito išao na utakmice, jedan kolega koji je bio u skupštini rekao je da će me predložiti. Bilo je to prije pet, šest godina. Rekao sam da bih htio biti, a kako ne bih? Funkcija je časna i uvijek joj se veselim.

Foto: Jurica Galoic/PIXSELL

I posao je, dakako, morao trpjeti zbog Dinama, ali i - supruga.

- U mirovini sam od kraja prošle godine. Diplomirani sam inženjer kemije, kao gospodin Barišić. Radio sam u Fotokemici, u Akvi u Njemačkoj. A kad je to zbog digitalne fotografije sve propalo, otvorio sam svoju firmu pa klime prodavao. Poslije toga sam to zatvorio i zadnjih pet godina radio sam u Chromosu u Samoboru kao tehnički direktor. Ali to mi je već dojadilo... Kad god bih došao negdje raditi, rekao bih da imam jedan "feler" i, ako mi taj ne uvaže, neću raditi. Kad igra Dinamo u Zelini u 14 sati, a ja radim do 16, ja u 13 sati idem, a vi vidite što ćete. Nikad u životu nitko mi nije radio probleme, jedino u Njemačkoj. I ženi sam to rekao kad sam je upoznao, već nakon tjedan dana hodanja. Otvoreno sam joj rekao da idem na svaku utakmicu. Ako ne može to podnijeti, bolje da se odmah rastanemo. Imam sina koji živi i radi u Italiji, u jednoj agenciji. Unučad, nažalost, još ne. Supruga nema veze s nogometom, a sin ode ponekad sa mnom.

- Ademija jako volim, bio sam jako žalostan kad su ga nepravedno kaznili. Čovjek se vratio i izvrstan je. Drag mi je kao igrač, volim te tipove igrača koji su borci.

Vrbos vjeruje u daleke domete u drugom dijelu sezone Europske lige, ali ipak govori sa zadrškom.

- Bjelica je rekao kako se nada da će doći do polufinala. Mi sad mislimo da smo svjetski prvaci, ali treba tu biti realan i znati gdje ti je mjesto. Ja bih bio najsretniji da mi sad Sevilli uvalimo tri komada - rekao je Mislav i dodao:

- Napisat ću knjigu. Cijeli život skupljao sam materijale i opisat ću događaje s gostovanja kojih je bilo milijun. Ne pišem da bih dobio nagradu za književno djelo, nego zbog svojih prijatelja.

Brojne su anegdote koje je proživio prateći "modre", a ispričao nam je neke od njih.

- Godine 1982. zvonio mi je netko na vrata stana ujutro u 6 sati, kad smo igrali zadnju utakmicu u sezoni. Ja izađem na prozor, a dolje moj prijatelj iz Bitole, zove se Bato, jedan Rom i medvjed u parkiću. Pita mene Bato "Hoćemo li doći gore", a mama mi kaže "Ma jesi li ti normalan?!".

- Kravata je posebna. Ona mi je sretna, imam je sigurno 20-ak godina.

- Jednom smo mamurni i došli u Treviso, na krivi aerodrom. A trebali smo u Veneciju, na aerodrom Marko Polo, išli smo u Prag na utakmicu. Kaže nam čovjek "Pa nemamo mi aviona za Prag, to vam je 100 kilometara dalje". I sad mi idemo natrag, ali avion je otišao. Kupili smo karte za drugi avion, potrošili svu lovu i vratili se u Treviso. To je koštalo kao da smo išli u Finsku na mjesec dana, haha.

- Kad mi kaže Beusan kako je spasio navijače Dinama u Banja Luci... To je bila jedina utakmica u povijesti Jugoslavije kad je netko ispraznio tribinu, nikad nitko nije to napravio do te utakmice. Odvukli su nas sa stadiona do pomoćnog igrališta i tamo su nas ostavili bez vode i ičega do 7 navečer i onda su nas strpali u vagone i izmlatili. Ma koga je Beusan spasio? On valjda misli da su svi umrli pa se nitko ne sjeća što se tamo dogodilo.

- Utakmica u Beogradu. Znaš da će te ovi čekati hotela Jugoslavija u Zemunu pa onda ranije povučemo ručnu u vlaku i izađemo. I trk kroz Zemun da stignemo u Beograd. To je uvijek bilo isto.

- Jesam li kad dobio batine zbog Dinama? Ufff, i to kakve! Jednom smo prijatelj i ja išli s utakmice kroz Maksimirsku i skrenuli u kafić Mustang, ništa se nije posebno događalo. Unutra je bilo pet-šest ljudi i eto milicije za dvije minute. Bila je 1977., 1978. godina. I sad "Vadi lične", izvadimo ih, a jedan kaže "Svi u maricu". I odvezli su nas na vrh Sljemena. Mrkla noć, ponoć, mi na vrhu Sljemena! Pa sad ti vidi. I ništa, morali smo pješke natrag, trebalo nam je jedno četiri sata. Kad smo došli kući, već je bilo jutro i još me je i tata namlatio. A čak ni alkohol nismo pili.

- Imam jednu zastavu na kojoj smo imali zvijezdu na druker. I onda, kad smo išli na sjever, morao si pokazati tu zastavu pa su te pustili. A kad bismo došli gore, skinuo si tu zvijezdu - rekao nam je Mislav Vrbos, navijač koji pedantno čuva brojne uspomene na voljeni "modri klub".

Foto: Privatna arhiva/pixsell

Foto: Privatna arhiva/pixsell

Foto: Privatna arhiva/pixsell

Foto: Privatna arhiva/pixsell

Foto: Privatna arhiva/pixsell

Foto: Privatna arhiva/pixsell

Foto: Privatna arhiva/pixsell

VIDI OVO! ZABAVA: Riješite kviz i saznajte koji ste burek.

Komentari (24)
  • to je tak kad ti venama tece plava krv. skoro k'o bolest za koju nema lijeka. Samo DINAMO!

    10. 11. 2018,   13:20
  • #thisisfootball

    10. 11. 2018,   07:39
  • Kup kojih gradova molim lijepo.To su gradovi u kojima su se održavali sajmovi stoke i ostalog.

    10. 11. 2018,   13:37