Za majku sam tetovirao 'Nitko kao ti', a brat je poželio ružu...

Tek što je sletio u splitsku zračnu luku, Marinu Jakolišu zazvonio je telefon. Javio se dobro poznati glas, na liniji je bio prijatelj i kolega iz mlade reprezentacije Nikola Vlašić. 

- Kakvo je vrijeme u Splitu? - iznenadio ga je Nikola.

- Nisam u Splitu - uzvratio je istom mjerom Marin.

- Ne, nisi... Ajde, ajde, sve znam... Čestitam ti na potpisu za Hajduk - zaključio je Nikola. 

Iako se transfer odvio u svega dva dana, tajna nije mogla dugo ostala tajna. A kako i bi kad Vlašić i Jakoliš imaju istog menadžera Tonćija Martića, koji je Marina i prije tri godine pokušavao dovesti na Poljud. Od tad i datira njihovo prijateljstvo, bili su i cimeri u reprezentaciji, a kad nije bilo Vlašića, cimer mu je opet bio igrač Hajduka Toma Bašić. 

- Ma Hajduk je meni bio suđen odavno, od kad sam se rodio. Baba Radojka mi je pričala da je ćaća Dražen bježao od kuće, iz šibenske Crnice, na utakmice Hajduka u Split. Kaže da ga ništa nije moglo zaustaviti. Tu je ljubav očito prenio bratu i meni. Brat je svoj san ispunio 2013., odigrao je desetak utakmica za Hajduk i otišao dalje u Rumunjsku. Ja sam stigao prije tri godine, ali bila je tada teška situacija za mladog igrača, odlučio sam otići i pokušati se jednoga dana vratiti. I eto, hvala Bogu, vratio sam se. Žao mi je što nisam uspio prvi put, ali sad sam i kvalitetniji i iskusniji, a imam i puno više motiva.. - kaže Marin i priznaje da je bilo i malo nervoze nakon povratka, no neka poznata lica, a i činjenica da ga je na Poljud vratio Damir Burić, trener koji ga je i u prvom mandatu želio dovesti i koji ga je trenirao u Admiri, ponešto je olakšala stvar. 

- Sigurno je to bilo olakšanje, trener Burić je ipak iz mene izvukao maksimum, kod njega sam najbolje igrao, imao najbolju statistiku i sretan sam što ćemo opet surađivati u Hajduku.

A upravo je Marinova statistika ono što je izazvalo dosta opreza, pa i negodovanja među navijačima Hajduka. Konkretno, upitna realizacija, što baš i nije pohvalno za novu 'devetku' Hajduka, za centralnu špicu od koje se očekuju golovi. No Marin i za to ima objašnjenje. 

- U Belgiju sam stigao sa 16 godina, bio sam mlad i zelen, a prilike koje sam dobivao i nisu baš bile prave prilike. U statistici stoji da sam odigrao utakmicu, a u stvarnosti je to bilo desetak minuta pred kraj utakmice, i to na raznim pozicijama, rijetko u špici napada. Tek sam u Admiri kod trenera Burića zaigrao u špici, i tu sam skupio desetak asista i šest golova. I to u austrijskoj ligi koja nije ništa lošija od HNL-a. Tu me vidio i izbornik Gračan i pozvao me u reprezentaciju, za koju sam zabio pet golova. To je ipak realna slika jer je riječ o mojim vršnjacima.

Odlaskom Burića iz Admire i Marin je pao u drugi plan. 

- Bilo mi je jako teško, i ne samo meni, nego svim igračima. Kod trenera Burića su i igrači koji nisu igrali bili zadovoljni, a nakon njegovog odlaska većina nas je potonula i imala glave dole, svi su tražili način kako otići. Novi trener uglavnom je koristio domaće igrače i za mene nije bilo budućnosti.  

Svjestan je Marin da je zadnje EP u Italiji bilo veliko razočaranje, jer su na prvenstvo otputovali s velikim ambicijama, koje su se rasplinule već na prvoj stepenici, protiv Rumunjske. 

- Svi smo zakazali, od prvog do zadnjega. Imali smo cilj proći skupinu, ali Rumunji su nas odmah iznenadili. Na papiru su bili autsajder, ali pokazali su svoje pravo lice i bili jedna od najboljih momčadi na Euru. MI smo se očito prekasno probudili...

Nakon šest godina provedenih u inozemstvu, smatra kako nije pogriješio što je tako mlad iz Šibenika otišao u nepoznato. 

- Teško je otići sa 16 godina od kuće, ali svaki nogometaš koji želi nešto napraviti, mora se otići dokazati. Netko sa 16, netko sa 20, netko u veći klub, netko u inozemstvo... Što prije odeš, prije se prilagodiš, naučiš neke stvari, sazriješ... Meni je puno pomoglo što je stariji brat krenuo istim putem prije mene, on mi je dao najbolje savjete. Znate kako je, brat mi je, iskren je, neće me lagati pa makar me njegove riječi zaboljele. Znao sam da je njegov savjet iskren jer mi želi najbolje. Uostalom, da nije bilo njega i njegovih savjeta, neke bih stvari shvatio tek par godina kasnije.

Zanimljivo je kako je Marin na početku karijere prošao sličan put kao i Ivan Perišić: Hajduk, Mouscron, Roeselare... 

- Ne bih se bunio da napravim karijeru kao Perišić, a tko zna, možda zaigramo i skupa ako se on vrati u Hajduk završiti karijeru za koju godinu – nasmijao se mladi napadač, koji tvrdi da je u dobroj kondiciji i da bi brzo trebao biti spreman za debi. 

- Imao sam malo odmora nakon EP, odradio sam pripreme, tako da ću brzo pohvatati konce i doći u formu. Čim steknem pravo nastupa ja ću biti spreman, a sve ostalo je na treneru, kad on procijeni da mogu pomoći momčadi. 

Kaže da se podjednako dobro može snaći na svim napadačkim pozicijama, ali preferira igru u napadu u paru s još jednim napadačem. Primjerice s Eduokom, koji je kao osobni cilj najavio 18 golova. 

- Moj cilj je ispunjenje klupskog cilja, a to su kvalifikacije za LP te da budemo pri vrhu prvenstvene ljestvice. Mogu zabiti i dva gola, ako mi ostvarimo cilj, ja ću biti zadovoljan. Momčad i klub su na prvom mjestu, sve ostalo je manje važno...

Prinove Hajduka vrlo brzo su počele zabijati: Dolček, Simić, Eduok... 

- Sad se to brzo nastavlja, ja sam sljedeći... - uvjerena je nova 'devetka' Hajduka. 

- Broj sam zadužio slučajno, nosio sam ga u reprezentaciji, i kad sam stigao na Poljud pitali su me hoću li isti broj. Nisam se puno bunio, ha, ha, ha...

Za razliku od prvog dolaska na Poljud novost su i tetovaže na podlaktici. 

- Dao sam izraditi lik majke i natpis ''niko kao ti'', želio sam nešto napraviti i za brata, ali on nije želio ime ili brojke, nego ružu, pa sam tetovirao ružu. On jako voli ruže, ne znam ni sam zašto, ali eto, kad je zaželio, neka mu bude.

Antonio je sada u ciparskom Apoelu koji ga je otkupio od Steaue. Zadovoljan je, igra, a tko je bolji, Marin nije želio otkriti. 

- Ja sam kao mlađi možda napravio više, ali nikad se nismo natjecali ili govorili tko je bolji. Mi smo jedan drugome potpora, a vrijeme će pokazati tko će napraviti bolju karijeru.

Uz Damira Burića kao vrlo važnu osobu u svom razvoju Marin će istaći Milu Petkovića, trenera s kojim je radio desetak godina i koji ga je puno toga naučio. No svjestan je kako neke stvari mora popraviti. 

- Mislim da sam brz i eksplozivan, nekad i previše agresivan, dobro igram s obje noge, ali na svemu mogu raditi i sve mogu popraviti. Jedva čekam istrčati na Poljud i pokazati da Hajduk nije pogriješio što me doveo – zaključio je mladi napadač.