Znanje svima: Nema mjesta uravnilovki na fakultetima

Škola je za život, a ne ocjenu - glavni je to moto ministrice znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak koja, otkako je preuzela tu dužnost u lipnju, aktivno radi na pomicanju reforme obrazovanja s mrtve točke.

Doktorica prirodnih znanosti, profesorica matematike na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu, u javnosti ostavlja dojam osobe koja stručno i odlučno, iako uz kompromise koji nisu svima dragi, gradi okvire promjena koje bi hrvatsko školstvo napokon trebale podići s dna ljestvice europskih zemalja po kvaliteti i rezultatima. O tome smo porazgovarali s njom, a Blaženka Divjak bit će i jedna od sudionica konferencije “Bolje obrazovanje, bolja Hrvatska” u organizaciji 24sata i partnera 12. listopada u Hrvatskoj obrtničkoj komori. Partneri konferencije su: Fakultet Organizacije i Informatike, Obrtnička komora Zagreb, e-student, Raiffeisen banka, Vipnet, HEP, Hrvatska pošta

Što je po vama najvažnije što suvremeni obrazovni sustav treba ponuditi učeniku i studentu?

- Školu za život, a ne ocjenu. Učenici i studenti moraju biti spremni na izazove tržišta rada i dinamičan svijet koji se svakodnevno mijenja. Mladima treba praktično i primjenjivo iskustvo, ali i fundamentalna znanja, a ne šablonsko učenje činjenica na pamet. Na Ministarstvu i Vladi u cjelini je da im to priuštimo reformom znanosti i obrazovanja.

 Kako učiniti mlade konkurentnima na budućim poslovnim tržištima?

- Mladi za početak moraju znatno više vremena biti u doticaju s praktičnom nastavom i visoko obrazovanje mora bolje istraživati potrebe tržišta rada te ću na to staviti naglasak pri ugovaranju novih programskih ugovora sa sveučilištima. Drugi aspekt je reforma strukovnog obrazovanja tako da se učenicima već tijekom školovanja omogući više konkretnog stručnog iskustva i rada na zanimljivim poslovima kako bi učenici bili ponosni na svoje rezultate i kvalifikacije. Kako bi se to moglo provesti, potrebna je koordinacija više ministarstava, komora i industrije, a za to je zadužen pomoćnik ministrice Vlado Prskalo, čovjek s konkretnim značajnim rezultatima u strukovnom obrazovanju.

Jesu li informatizacija i digitalizacija školstva primarne u reformi obrazovanja?

- Živimo u digitalnom dobu koje ne dopušta da ignoriramo potrebu da škole budu digitalno zrele. Učenici moraju imati u školi obaveznu informatiku te upotrebljavati e-učenje jer je to način kako će učiti i dalje u svojem profesionalnom životu. Važan je stoga razvoj digitalnih obrazovnih sadržaja, kao i znanje o sigurnosti na internetu, e-društvu i programiranju. Međutim, reforma obrazovanja je širi pojam od same digitalizacije školstva jer, prije svega, uključuje promjenu pedagoške paradigme, no isto tako moramo biti svjesni da kasnimo s iskorakom u obrazovanju za 21. stoljeće te je zato moj tim u petoj brzini od početka mandata.

Reforma školstva uključit će i sve uključene u sustav: od nastavnika, znanstvenika do samih učenika i roditelja, pa i politike. Na kojim područjima vidite najveće probleme?

- Problemi, ali i prilike su posvuda. Međutim, samo motivirani i kompetentni nastavnici mogu provesti reformu jer se ona provodi u razredu, a ne na papiru. Stoga treba nastavnicima pružiti podršku. Svaka održiva reforma treba započeti na učiteljskim studijima. Znanstvenici moraju biti uključeni u osmišljavanje, edukaciju, ali i praćenje te evaluaciju provođenja reforme. Reforma je proces, a ne konačni proizvod. Na kraju politika mora dati okvir i podršku, a struka sadržaj - to znači depolitizacija obrazovanja.

Što od reforme mogu očekivati roditelji prvoškolca, a što roditelji osmaša?

- Osnovnoškolci će uskoro u školi biti puno više biti uključeni u procese aktivnog učenja, kritičkog promišljanja i rješavanja realnih problema, gdje će upotrebljavati znanja i vještine koje će stjecati na različitim predmetima. Kroz sljedeće dvije godine planiramo i bitne promjene u strukovnom obrazovanju kako bi bilo relevantno i konkretno.

Visoko obrazovanje ćemo preko programskih ugovora poticati da napuste uravnilovku koja je najveća prijetnja izvrsnosti u znanosti i obrazovanju.

Što očekuje nastavnike u tom procesu?

- Mnogi nastavnici su već započeli svoje minireforme u razredu. Većina ih je motivirana, no ni jedan nastavnik ne smije ostati izvan reformskih procesa, jer ako mi nastavnici propagiramo cjeloživotno učenje, moramo i primjerom pokazati zašto i kako se to radi. Nastavnik također treba biti ponosan na svoj poziv kako bi strast za učenjem i razvojem prenio na učenike.
Naravno MZO, ali i nadležne agencije trebaju vrlo brzo pripremiti konkretne programe edukacije, umrežavanja i usavršavanja za sve nastavnike. Tu ćemo upotrijebiti svu pomoć koju možemo dobiti unutar Europske unije, i to ne samo u obliku sredstava iz fondova, nego i u obliku iskustva i primjera dobre prakse.

Sve su brojnije privatne i lokalne inicijative kojima se na nižim razinama uvode suvremeni pristupi u obrazovanju. Što je po vama bolji put: nadogradnja sustava takvim inicijativama ili njihovo integriranje u sustav kao dio nacionalnog kurikuluma?

- Mislim da je dosadašnja suradnja u moja prva tri i pol mjeseca između institucija i privatnih inicijativa pokazala zavidne rezultate. Roditelji, učenici i učitelji s terena šalju sjajne povratne informacije te mislim da ovakav način integracije privatnih i lokalnih inicijativa pridonosi glavnom cilju mojeg tima - izgradnji škole za život,a ne ocjenu. Međutim, da bi promjene bile održive i dalekosežne, njih moraju podržavati institucije koje su za to zadužene, tj. ministarstvo i agencije. Jer koja bi inače bila njihova zadaća?

Što politika i interesne skupine moraju napraviti kako više ne bi bilo ‘miniranja’ reforme? Može li se postići konsenzus oko reforme?

- Treba se postići što šire suglasje i moj tim, ali i Vlada, aktivno radi na tome. To ne podrazumijeva krajnje ekstreme s bilo koje strane svjetonazora ili stavljanja interesa određenih skupina ispred interesa naših učenika i učitelja - oni su prioritet. HNS je pokazao svoju snagu kad je meni kao nestranačkoj ministrici i mojem timu osigurao snažnu političku potporu i slobodne ruke da uvedemo obrazovanje u 21. stoljeće. Bez HNS-a ne bi bilo ove lijepe stručne priče - to treba jasno reći.

Ali sad je vrijeme da svi shvatimo da nemamo luksuz čekanja bolje prilike, nego da sami stvaramo prilike za promjene. Nema idealne prilike niti idealne političke situacije. Budimo realni, praktični, ustrajni i hrabri.