Noć u kojoj se Andrej Plenković održao na čelu Vlade, ali je po svoj prilici izgubio vlast...

U prvom dijelu večeri, u razgovornicama po televizijskim studijima, među tobožnjim ekspertima i znalcima, najednom se pojavila nova riječ. Naravno, na engleskome jeziku: kingmaker! Gospoda i dame pitali su se tko će biti taj kingmaker, koji će Andreju Plenkoviću i HDZ-u omogućiti da skupe parlamentarnu većinu. Premda eksperti i znalci, pojam su koristili posve krivo. Naime, u politološkom i historiografskom metajeziku kingmaker onaj je izvan dvora ili izvan parlamenta, onaj izvan formalnog izbornog ili demokratskog procesa, onaj izvan stranke i izvan procedure, koji zahvaljujući kakvoj nepolitičkog, izvandinastičkoj pa i posve neregularnoj svojoj poziciji, odlučuje o vladaru. Recimo, klasični hrvatski kingmaker bili su šatoraši, čijim je protudemokratskim pučem omogućen dolazak na vlast Kolinde Grabar Kitarović i Karamarkovog HDZ-a, godine 2016.

KRATKA POVIJEST 1983. Miljenko Jergović: 'Enciklopedija mrtvih' stiže kao dragocjenost na Sepetarevac

Ovdje, dakle, danas nije riječ o kingmakeru, kako bi se to kobajagi ekspertski reklo. Ovdje je riječ o tome tko će prvi pojesti govno. Naime, cjelokupna politička scena mimo HDZ-a i njegovih minornih klijenata, HNS-a, HSLS-a i šibenskog vedrog pajaca Zekanovića, posljednjih je godina svoj program svela na rezanje krakova korupcionaške hobotnice i na rušenje s vlasti formalnih i neformalnih struktura, ogrezlih u kriminal i lopovluk. Ekstremna parlamentarna desnica naglašavala je u cijeloj priči Pupovčeve Srbe, komuniste i udbaše, dok je ljevica, uključujući vegane i bicikliste, inzistirala na pripovijesti o HDZ-u, na stranačkom stroju za proizvodnju korupcije, te na kriminalnoj tajkuneriji, ali su se i jedni i drugi uglavnom mogli suglasiti oko Ivana Turudića i Leksa AP, te bi se moglo reći da su i jedni i drugi svoje birače motivirali pričama o kriminalu i korupciji, o Plenkoviću i HDZ-u, kojih neće biti nakon što oni osvoje vlast.

Nakon što su izbori provedeni u nanovo fino naštimanim izbornim jedinicama, i nakon što je već prema izlaznim anketama postalo jasno da su se Milanovićeve Rijeke pravde unatoč svom njegovom trudu svele na Zoku i potočić, a da su Plenković i HDZ, unatoč tome što su im u prošlom mandatu ministri zbog kriminala odlazili u otpis u količini kakva nije zabilježena u poznatoj europskoj povijesti, zadržali poglavnički i stožerni položaj u nacionalnoj politici i u budućemu parlamentu, traže se, dakle, oni među oporbom koji će, kao što naš narod kaže, pojesti govno i tim činom omogućiti formiranje nove Plenkovićeve vlade. Hrvatska jezična, uglavnom govorna, fraza koje se nipošto ne bismo smjeli sramiti, premda ne zvuči tako nobl glembajevski kao kingmaker, označava pojedinca ili skupinu ljudi koji zarad vlastitog interesa i probitka, zbog karakternih manjkavosti, pravdajući se nekim višim interesom ili većom dobiti, odluče pogaziti ono na čemu su prethodno stvarali ukupnu predstavu o sebi i na čemu su zasnivali svoje djelovanje u zajednici. Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar, koja bez obzira na motive, izvedbu i stil aktera tog poduhvata, biva upamćena i trajno obilježi njegovu percepciju u društvu. Recimo, HSLS i HNS danas jesu tako mali zato što su jednom davno porekli ono na čemu su prethodno zasnivali svoje postojanje. Pojeli su, dakle, govno.

KRATKA POVIJEST 1983. Jergović: Avanturistkinje, hrabre žene i nesretnice. Čeljad ženska bez ikoga svog...

Kako stvari stoje jutro nakon izbora, čini se da je za inicijacijski postupak spreman Domovinski pokret. Nikoga to naročito ne iznenađuje, nitko nije pretjerano zabrinut. DP će u dijelovima, ili u cjelini, učiniti to što se na našem lijepom hrvatskom jeziku tako dobro i precizno da izraziti, te će pogaziti sve, ili skoro sve, na čemu su u proteklih godinu-dvije zasnivali svoje djelovanje. Tako će se, iz njihove perspektive, ukupni kriminal i korupcija svesti na djelovanje Milorada Pupovca i Srba u prethodnoj Plenkovićevoj vladi. Ali, ruku na srce, neće pritom kardinalno pogriješiti. Osim što, možda, nije ukusno pojesti govno, osim što to, možda, nije ni naročito muževno - a Domovinski pokret veoma je muška struktura - osim što to nije karakterno, u ovom slučaju ne bi moralo biti škodljivo, niti bi se Penavina, Radićeva (i Vujnovčeva) stranka nakon inicijacije u Plenkovićevu vladajuću većinu i Vladu, nužno morala kastrirati i smanjiti do razine HSLS-a i HNS-a. Budu li vladali potrebnim vještinama i budu li dovoljno hladni i beskrupulozni, te ne budu li se pritom odveć impresionirali Bruxellesom, mogli bi u Domovinskom pokretu silno profitirati ovim svojim činom i mogli bi munjevito prerasti one kojima se kao manji partner pridružuju.

A evo i kako: ulaskom ekstremne desnice u hrvatsku vlast, nužno se mijenja njezin svjetonazorski, ideološki, pa i civilizacijski predznak. Dok su u onoj prethodnoj vlasti bili Srbi, iz ove oni moraju izaći, jer to je dio hrvatskoga patriotskog ultimatuma. Premda Srbi nisu u toj prethodnoj vlasti ništa ili gotovo ništa određivali, samim su njihovim prisustvom bile postavljene određene ideološke i civilizacijske granice. Sad tih granica neće više biti, i vlast se širi na onaj prilično komotan prostor, širi od ruskih stepa na istoku i autoputova za Njemačku i Irsku na Zapadu, koji je već iskušavan u kratko doba Tomislava Karamarka i Građevinara Oreškovića. Dakle, manjinska skupina u vlasti odredit će nešto što će i simpatizeri vlasti i njezini protivnici doživjeti kao veliku i sveobuhvatnu promjenu, pa će se najednom učiniti da je Domovinski pokret mnogo veći i važniji od tih četrnaest ruku u Saboru, a važnost i veličina Andreja Plenkovića i njegova profesora opštenarodne odbrane Božinovića naglo će se opadati i preko mjere prema kojoj će Penava i Radić akromegalično rasti. Što god da ta dvojica učine, bit će pogrešno: budu li se pokušavali prikazati većim ustašama od svojih partnera, gubit će poštovanje svojih simpatizera i još će se zamjeriti Bruxellesu, a budu li pokušavali biti građanska i liberalna protuteža njihovoj neumjerenosti, tek tada će biti prezreni i od svojih simpatizera i od Crkve kao svoga vrhovnog pokrovitelja. Ono što je za Domovinski pokret jedino u svemu ovom važno jest da se ne transformira u mainstream i da ne prihvaća ulogu manjeg partnera, jer ih samo to vodi u poraz i u to da se pretvore u HSLS i HNS. Moraš biti muško i moraš znati zašto si pojeo govno. Nisi ti tetkica da budeš kingmaker!

PETAK ČETRNAESTI Nekoliko razloga zbog kojih bih u Prvoj izbornoj jedinici glasao za Franka Dotu

POGLEDAJTE VIDEO:

Postoji li alternativa DP-ovom ulasku i vlast i svemu onom do čega će to dovesti? Ako se, ne daj Bože, Penava i društvo uplaše, ili ako im se zgadi ono pred što ih je povijesni usud doveo, oni mogu učiniti dvije stvari. Prvu, koja bi bila izraz moralne pa i političke dosljednosti: predati Zoranu Milanoviću tiket za nastavak igre, i podržati njegovu manjinsku vladu do sljedeće prilike i sljedećih izbora. Drugu, koja bi također bila izraz političke dosljednosti: ne ulaziti u korupcionašku i lopovsku vlast i ne podržavati nikoga, nego odmah isprovocirati nove izbore. Kada bi moralna čvrstina i principijelnost bili društvenim imperativima u Hrvatskoj, ili kada bi barem postojala realna demokratska tradicija u ovoj zemlji, oba bi se izbora DP-u više isplatila nego da pojede govno. Ali kako nije tako, Penava, Radić i društvo nisu se najeli bunika, pa da takve gluposti rade. Plenkoviću, Božinoviću i njihovima, međutim, Bog neka bude u pomoći. Trebat će im! Što u svemu ovom sad mogu činiti Zoka i potočić, a što Možemo, skupa sa svojim uskličnikom? Mogu pjevati, što su ove sablasne noći i činili. Peđa Grbin, onako prerastao, nešarmantan i, skoro bismo rekli ali nećemo, nepametan, cupkao je sa svojim omalenim i onižim društvom i pjevao uz Baretov glas iz zvučnika na postizbornoj stranačkoj zabavi. Neugodno dugo je to trajalo. On je unesrećen zurio u kameru, praveći se da mu je dobro i da je sretan, a mi smo hipnotizirano zurili u ekran i u njega na ekranu. Kada nam se, tačno, dogodilo da povjerujemo u sve ovo, u demokratske kapacitete hrvatskog društva i u to da bi nam ovakvi ljudi mogli u nečemu pomoći.

A Možemo!, oni su pjevali vlastitu, prigodno sročenu i skladanu pjesmu, i djelovali su kao baš zgodno i poželjno urbano društvance. Prethodno, Sandra Benčić održala je odličan govor, zasnovavši ga u potpunosti na idealu dosljednosti i odanosti. Naravno da je govor bio naivan i uzaludan, ali je u možemaškim biračima podgrijao uvjerenje o njihovoj izuzetnosti i odabranosti, o tome da su naprosto bolji dio hrvatskoga društva. Jesu li? Trenutno jesu, jer su izgubili izbore, a dobili podršku zajednice.

Potom su i oni dugo, dugo plesali i pjevali, ali mnogo familijarnije nego Peđa i društvo. Potom se kamera uključuje u stožer HDZ-a i, uz melodiju “Eye of the Tiger”, američkoga treš hevi metal sastava s početka osamdesetih Survivor, na scenu izlazi Andrej Plenković. Kao Rocky, kao boksač iz Živinica koji se sprema da se u ringu lokalnog doma kulture potuče s nekim polugladnim crncem, koji je, migrirajući iz Ugande, naumio zaraditi koju marku u borbama slobodnim stilom. Potom Plenković drži govor, pun kardeljevskog prijekora za sve neprijatelje naše stvari, ali duboko svjestan da se mora podati oštrim i strogim dečkima da bi sačuvao vlast. I doista, podat će se, u sjeni kakvog autobuskog stajališta ispred onog doma kulture u kojem samo što nije započela borba između našega junaka i gladnoga čovjeka koji je tu samo u prolazu.