Bila je zima 2007. Negdje u jednom društvu čuo sam da će u reprezentaciju Hrvatske biti pozvan Mario Mandžukić.
- Ajde, nazovi ga, da vidimo što će reći - dobacio je urednik.
Minutu poslije Mandžo je bio na liniji. Sjedio je u Zagrebačkim bijelima, restoranu u Kranjčevićevoj.
- Igrat ću za Hrvatsku? Ma zezate me. Otkud vam to? Ozbiljno? Ne mogu vjerovati. To sam oduvijek sanjao - onako, dječački iskreno veselio se Mandžo.
A briljantna serija počela je godinu dana ranije.
Ćiro Blažević na klupu Zagreba sjeo je u srpnju 2006. Prvo kolo i gostovanje u Velikoj kod Kamen Ingrada. Mandžo zabio, Zagreb pobijedio. Sljedeće kolo gostovanje u Koprivnici. Mandžo opet zabio, Zagreb i Ćiro opet slavili.
Trči ko da je iz Kenije
- Kako taj dečko igra, trči kao da je iz Kenije. Gdje god pogledate, tu je - rekao nam je tada Ćiro.
Bilo je to prije 12 godina. Ćiro i Zagreb gurali su jako dobro, rušili su velikane, pao je i Hajduk 3-0, a gol je opet zabio Mandžukić... Imali su specifičan odnos, Mandžo je jako cijenio Ćiru, a ovaj ga je prozvao Đilkoš, što će ga pratiti kroz karijeru.
- Ponosan sam što sam mu bio trener u Zagrebu. Nazvao sam ga “đilkoš” od milja. On je specifičan igrač i neka se ne ljuti na to jer on je đilkoš, lola, u pozitivnom smislu riječi, rekao je Ćiro Blažević.
I stoga smo, odmah po Mandžinoj odluci o umirovljenju nazvali Ćiru Blaževića.
- Ozbiljno? Nemojte me zezati? A jooj... Šokiran sam. Ovo me strašno pogodilo. Što se stvarno umirovio - nije mogao vjerovati Ćiro, kojeg smo zatekli na ručku.
- Jako mi je žao i Ćorluke, ali ova Mandžina odluka je veliko iznenađenje. Jako se čudim toj odluci.
Mandžo je odigrao 89 utakmica i zabio 33 gola i bit će ga jako teško zamijeniti, pogotovo jer je Nikola Kalinić, koji bi mogao igrati Mandžinu poziciju, u ne baš dobrom položaju s Dalićem. Naravno, ukoliko se ne ispriča. No, pustimo Kalinića. Mandžukić je jedini igrač koji je igrao i obranu, u svim momčadima, osim napada, bio je i prvi čovjek obrane.
- Ma igrao je u tri, ne u dva pravca, jedini na svijetu. I po tome ću ga najviše pamtiti - kaže Ćiro.
Nakon finala u Rusiji Mandžo je bio jako dobre volje, ništa nije slutilo na ovakav kraj. No, to je njegova odluka i treba je poštovati. Iako, bit će nam svima žao jer takvih boraca kao Mandžo malo je u svijetu. Mandžo nikad nikome neće priznati da je bolji. I tim stavom zarazio je cijelu momčad. Zapravo, svaku u kojoj je igrao. Jer, ako Mandžo vozi 200 na sat, tada i ostatak momčadi mora voziti 200 na sat. Nema druge. A cijelu karijeru išao je 200.
- Neizmjerno mi je žao. On je mislio da će ovime pokazati svoju skromnost i sportsku gestu, ali pogriješio je. Uvjerenja sam da je mogao još dati Hrvatskoj, da je mogao još odigrati Euro. Jako mi je žao - rekao je Ćiro.
Da, svima nam je jer nakon Mandže više ništa neće biti isto, letvica je podignuta do neba. I kada je pokazao Mascheranu koliko je mali u svojim provokacijama i kad je Messiju 'zalijepio' pljusku jer ga je namjerno udario, Mandžo je pokazao koliko je velik.
- Neće nitko blatiti mene i moju državu - rekao je.
I nikome nije dao. Pokazao je kako se bori za dres za koji su mnogi dali život. On je dao krv, znoj, nerijetko i zdravlje. Igrao je pod injekcijama, sa slomljenim noktom, prstom, bolovima u mišiću... I zato, hvala Mandžo, hrvatski ratniče.