Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Umjesto trčanja ja bih pizzu i pivo i otkud sad još i Pernar?

None Foto: Marko Prpic/PIXSELL

O čemu razmišljaš dok trčiš? Ja to ne mogu, sat, dva, tri… Pa što ti je u glavi… Ja bih umro od dosade. To sam čula barem tisuću puta. To i onaj dio o tome kako ću si uništiti koljena, ali o koljenima možemo drugom prilikom.

I stvarno o čemu čovjek može razmišljati dok trči? Tu sad moram dati kratku povijest svog početka trčanja. Nisam krenula s tom aktivnosti zato što sam bila nadnaravno produhovljena već sam imala 'šlauf' oko trbuha i, za moj ukus, definitivno previše celulita. Kad startate tako stvarno je problem o čemu razmišljati dok agonija koja se isprepliće sa znojem, krivom odjećom, bolimesve momentima traje i traje.

Sjećam se da je i meni na samom početku, dakle prije tri godine bio stvarno problem o čemu ću razmišljati tih pola sata dok pokušavam ne-umrijeti. Pa bih sama sa sobom prije trčanja dogovorila neke okvirne teme za razmišljanje. Tipa, imam troškova 200 novaca, a zaradila sam 150 novaca i kako sad to. Ili naživcirao me netko na poslu pa idem sad smišljati metode španjolske inkvizicije kojima ću ga mučiti ako se to opet ozakoni. U agendi mi je bio i dio u kojem sam obično razmišljala malo o sebi ili točnije o onome što me trenutno boli, a to je bilo neiscrpno vrelo razmišljanja jer bi me po jednom trčanju boljelo bar 20 dijelova mišića, kostiju, noktiju…

Kad bih sve to iscrpila ili se naprosto ne bih dobro pripremila brojala bih… Da, brojala bih. Lampe na nasipu, trkače koji idu s moje lijeve strane, trkačice s desne... U, koji kaos kada bi mi se nešto pomiješalo. Brojala bih korake između dvije klupice ili koliko njih trči bez sportskog grudnjaka, nekad bih se 'apgrejdala' na broj pojedenih mušica (ovisno o godišnjem dobu), izmjenjivalo bi se tu i momenata, ako bih trčala uz cestu, o broju bijelih, crvenih ili plavih automobila koji prolaze pored mene ili o broju onih koji su mi odlučili potrubiti ili dobaciti iz kamiona da imam dobro znate već i sami što (te celulit ne muči)...

Priznajem, s vremenom je došla i glazba u ušima jer kad imaš takav set gluposti o kojima razmišljaš, a ja, vjerujte mi, imam, bolje je stavit slušalice u uši. Ok, i tu bih imala cijeli niz idiotarija koje bi mi padale na pamet tipa kako je ta i ta pjesma ikad mogla postati hit kada ova već tri minute tuli 'ahaahaaha' ili nešto slično. Neke su me pjesme znale toliko izludjeti da bih ponovno razmišljala o tome kako me boli desni palac ili kako platiti razliku struje iako bih se na prvom kilometru 'odradila' te teme. I zbog nekih pjesama sam dvaput brojala iste stupove.

Treći level razmišljanja bio bi introspekcija ili razgovor sa samom sobom. Zvuči ozbiljno, jest ozbiljno. Tu bi nastupio onaj meditativni moment i moram priznati da sam se kroz taj dio baš pomirila sa sobom i sa svima onima koje nekad i nehotice krivite za neke svoje uspone i padove.

Taj dio je možda i najvažniji dio kod trkača. Kad trčite dužine, 20, 30 kilometara… Znate da će to trajati satima. Bit ćete žedni, bit ćete gladni, boljet će vas svašta, morat ćete na WC, nećete moći slušati muziku jer kako slušat tri sata muziku, na kraju krajeva počnu vas i te slušalice ozbiljno sekirat. Posvađali ste se u svojoj glavi sa svima i pomirili, ono sve ste prošli osim one neke teme koja je stalno tu i s kojom se nikako pomiriti… A znaš da te čeka još bar 10 kilometara.

A jebi ga sad... Otvorit ćete i tu neku životnu ranu jer sve je bolje nego da razmišljaš o tome kako ti krvari žulj na palcu, a do doma imaš još 9999 metara, a u metar stane korak i pol, a to je…

E, zato je trčanje puno više cool nego teretana ili neka zumba. Tamo se nećete ni svađati, ni miriti sa sobom jer jednostavno nećete sa sobom razgovarati kao što ne činite ni inače. Uvijek je nešto, ne čujete si misli jer netko galami, tipkate po mobu, vozite, jurite po djecu, kasnite, nešto ste zeznuli, netko je zeznuo vas… Kako to 'odraditi' na aerobiku kad tamo neka utegnuta mačka viče još 20 ponavljanja pa vi brojite pa gledate kako izgleda ona, a kako vi i kako se vama tresu koljena, a onoj od 17 pored vas ništa…

S trčanjem toga nema. Uglavnom ste sami, čak i kada trčite u ekipi. Svi šute, čujete samo topot koraka i fenomenalnu, prokazujuću tišinu… Pa morate pričati sa sobom, pa se morate čuti, pa razmišljate, svađate se i mirite, sa svojom dušom, sa svojom boli…

Nekad i oplačete, nekad se i cerekate. Nemate pojma da zapravo meditirate, ne onako kako to čine jogisti (ljudi koji vježbaju jogu, to se tako zove, zar ne?), ali zapravo isto tako. Složite te kockice u glavi… I puf - pant možete se vratiti na trivije.

Ja sam evo neki dan intenzivno razmišljala o Pernaru. Pet kilometara Pernara, možda i ne bih mislila o njemu da nisam primijetila da je, dok su ga iznosili iz Sabora, čovjek nosio tenisice. Pa sam si mislila je li Pernar čovjek ili lutak i tko je za njega uopće dao glas.

Pa mi je palo na pamet kako je svaka njegova predstava zapravo dobro smišljena strategija. Pa sam se pitala razmišlja li i on ujutro kad se probudi kakvu će budalaštinu izvesti, zapisuje li to negdje kao što sam se ja pripremala za trčanje (sa šalabahterom s temama) i na kraju sam slavodobitno zaključila da on u svojoj glavi garant ima neku tjednu agendu - mora raspizdit Rainera, potući se s nekim, vozit se u tramvaju i spomenut svjetsku zavjeru. Ili nešto tog tipa.

No kad je utrka u pitanju puno smo suvisliji i kompleksniji u razmišljanju. Ovako otprilike idu moje polumaratonske misli. O maratonu nekom drugom prilikom. To je ipak čudnije. I dulje traje. Pa evo vam odgovor o čemu razmišljam 21.192 metra? I mislim da nisam jedina.

  1. Divan je dan za utrku, jedva čekam da krenemo.
  2. Odlično sam startala, bolje nego što sam zamišljala.
  3. Boli me palac. Boli me lijevo stopalo. I desno rame.
  4. Prebrzo sam krenula, umrijet ću na 10-om kilometru.
  5. Ne boli me više palac, ni lijevo stopalo, ali tko je upalio sunce.
  6. Vidi onog penzića. Opet je ispred mene.
  7. Boli me sve. Umrijet ću, ali prošla sam 10. kilometar.
  8. Još 11192 metara.
  9. Metar manje.
  10. Umirem.
  11. Svi su brži od mene. Čak i ova u ružnim dokoljenkama.
  12. Što mi je to trebalo?
  13. Jel moguće da me uhvatio grč na obrazu. Boli me tjeme. Pravit ću se da sam mrtva.
  14. Još 5670 metara. To mogu.
  15. Sad ću se malo prošetati, baš me briga.
  16. Vidi onog zgodnog u publici, nema šanse da ću sad hodati.
  17. Gdje je cilj, hoće li ikada doći, umrijet ću prije 100 posto, a da se lažno onesvijestim.
  18. Jede mi se pizza. I pivo. I onda opet pizza. I pivo.
  19. Jesam li ja stvarno platila za ovu patnju? Umireeeeem.
  20. Cilj, jupi, nisam zadnja. Idem se prijavit za sljedeću utrku. Ovo je bilo pljuga.

O autorici: 


Moje je ime Anamaria Todorić i dugogodišnja sam novinarka i urednica. Majka sam dvoje djece i od prije dvije i pol godine zaljubljenica u dugoprugaško trčanje. Imam deset istrčanih polumaratona, maraton i na desetke manjih utrka. Pratiti me možete i na Facebooku