Odveli ga iz bolnice: 'Mladen i dalje živi, glavni je lik u stripu'

Bili smo dio velikog društva koje je povezivala zajednička ljubav prema motorima. Zvali smo se RV, kao Rokeri Vinkovaca, sadašnji Moto klub Vinkovci, u kojemu danas više nema mnogo njih. Neki su poginuli u ratu, umrli, odselili se. Mi koji smo ostali još se družimo, prisjećamo starih vremena i često pričamo baš o našem prijatelju Mladenu Čupiću Hašu, kaže Vinkovčanin Nenad Barinić Neno (47). On je umirovljeni policajac, crtač policijskih fotorobota, ali i stripaš, ilustrator i dizajner.

POGLEDAJTE VIDEO:

Mladen Čupić, svima znan po nadimku Haš, bio je njegov najbolji prijatelj. Kao dragovoljac nestao je u Vukovaru. Ranjenog su ga odveli iz vukovarske bolnice i od tada mu se gubi svaki trag. Oca Marka izgubio je još kao dijete, a majka Anica do svog se kraja nadala da će pronaći sina. Nažalost, nije ga pronašla.

Osim Nenada, koji se posvetio traganju za prijateljem i napravio nešto što bi malo tko učinio za nekog bližnjega, Mladena traži njegova teško bolesna sestra. O bratu joj je vrlo teško govoriti, posebice nakon svih onih nadanja i razočaranja koja prolazi svaka obitelj koja traga za svojim članom nestalim tijekom Domovinskog rata.

'S ponosom pokazao automatsku pušku' 

- Kada je izbio rat, Mladen je imao 24 godine. Često smo se nalazili u gradu, popili pivo i provozali se motorom. Zajedno smo prošli puno smiješnih, ali i opasnih situacija. Bio mi je najbolji prijatelj. Neposredno prije rata Mladen je radio na željeznici, a ja blizu kolodvora. Svakodnevno smo se viđali po nekoliko puta. Kad su počela nacionalna previranja, pripreme za rat, često smo o tome razgovarali. Mladen je uvijek govorio da će se uključiti u obranu. Svaki od nas prijavio se u svoju mjesnu zajednicu. On je postao dragovoljac ZNG i jednog dana mi je rekao: ‘Glavonjo, vidi šta imam’. Maknuo je deku sa svoga kauča, a ispod je ležala automatska puška i borbeni komplet. Rekao je kratko: ‘Ja sam svoje oružje dobio’.

Više nismo razgovarali o motorima i glazbi već o politici, ratu, tko je čiji. Podijelilo nam se društvo. Svi su se pripremili za rat. Nismo mislili da će rat biti takav.

Nakon svega mnogi od nas se više nisu našli, popričali, pozdravili se, prisjeća se tih godina Nenad Barinić, koji je, posve slučajno, u ratu završio na vinkovačkoj crti razdvajanja a ne u Vukovaru.

- Sredinom rujna 1991. godine Haš i ja popravljali smo njegov motor ispred zgrade. Došao je neki čovjek i rekao mu da se mora javiti u mjesnu zajednicu. Rekao mi je: ‘Ide se za Vukovar, prijavio sam se, trebaju pomoć. Idem tamo.’ Kasnije su i mene pozvali na položaj.

Otišao u majici 'Ramones' 

Haševa je Yamaha ostala ispred zgrade. Bez obzira na sve granate koje su padale uokolo, taj motor ostao je neokrznut. I danas ga čuva njegov prijatelj. Haš je otišao u Vukovar onako kako ga se svi iz društva sjećamo - u crnim samt levisicama, koje je volio nositi, Ramones majici i crnom puloveru koji smo zvali ‘vječni pulover’ jer ga je stalno nosio. Imao je prsluk sašiven od šatorskoga krila, ali i svoj jeans prsluk s natpisom ‘RV’ i ‘Ramones’. Pokupio je sve ono najdraže što je imao, pa i krunicu na kojoj su falila dva zrna - niže dalje Barinić dodajući kako su se s Hašem u grupi našli i ostali dragovoljci iz MO Kolodvor: Goran Sertić, Franjo Bubalo, Mihajlo Let, Ivan Senčić, Krešimir Ratković, Josip Perković, Željko Patarić, Zlatko Adžić, Damir Kalapati. Njima su se pridružila i tri brata Balog.

Uspjeli iznijeti fotografije 

Prvi položaj bio im je u Borovu naselju, na Domu tehnike. Dodijeljeni su 2. bojni vukovarske brigade. Nakon toga su ih prebacili na Mitnicu u jednu kuću prema Negoslavcima. Na tom položaju je 2. listopada od minobacačke granate poginuo zapovjednik Vlatko Balog, a ranjen je suborac Franjo Bubalo. S konvojem Liječnici bez granica Bubalo je izašao iz Vukovara.

- U toj kući dečki su našli fotoaparat s filmom i zajedno se fotografirali. Nakon što je Franjo završio u bolnici i prije izlaska s konvojem, dečki su mu dali taj film da ga iznese iz grada. Doktor Njavro znao je da zbog toga može biti ubijen, pa je film i Franjinu burmu umotao u njegovu vozačku dozvolu, stavio to u ranu u nozi i sve zamotao zavojem. Tako je Franjo iz ratnog Vukovara iznio njihove posljednje snimljene fotografije, pa i fotke Haša - prisjeća se Nenad. U noći na 2. studenog Haševu skupinu podijelili su na više grupa i prebacili na Sajmište. Tad su krenula ranjavanja. Neki od njih, poput Mire Baloga, ranjeni su po nekoliko puta. Svatko iz te grupe bio je ranjen bar jednom.

Nije želio ići u proboj 

Haš se nalazio na položaju koji je 2. studenog snažno napao zloglasni odred Leva Supoderica. Bio je sa Senčićem te Mirom i Zvonkom Balogom. Prvo je ranjen Senčić. Haš mu je krenuo pomoći i metak ga je pogodio u lice. Njima je u pomoć krenuo Zvonko pa je i on ranjen. Iako ranjeni, Miro, Zvonko i Ivan mogli su hodati i jedva su izvukli Haša, koji je bio bez svijesti. Stavili su ga u deku i starom prugom vukli ga sve do bolnice.

- Lakše ranjeni stražarili su u zgradi MUP-a blizu bolnice i stalno obilazili Haša i ostale. Tako su znali i tko je gdje smješten. Počelo se pričati o odlasku u proboj. Iako je bio pokretan ranjenik i mogao je, Mladen nije htio ići u proboj. Vjerovao je u ljudskost, u Ženevske konvencije, u to da im se kao ranjenicima u bolnici ne može ništa desiti, da će biti zaštićeni kao bolesnici. Nažalost, krivo je vjerovao - dodao je Nenad. Po dolasku JNA u bolnicu Mladena su s ostalim ranjenicima odvezli u nepoznatom smjeru. Na popisu je žrtava Ovčare, ali njegova tijela nema nigdje. Ni sestra niti majka nisu ga nikad ni po čemu identificirale niti je DNK analizom potvrđeno da je bio tamo.

- U nekim pričama za koje mislim da su utemeljene spominju se tri grupe ranjenika koje su dovezli u Negoslavce. Tamo je bila komanda Novosadskoga korpusa i major Šljivančanin. Ljude iz tih grupa u tri dana su odvozili u polja između Negoslavaca i Ovčare i tamo ih sve ubili. Njihova tijela nisu našli, no imamo potvrdu nekih imena ranjenika koji su tad tamo viđeni. U toj grupi bio je i Mladen. Vjerujem da su odvajali pripadnike aktivne garde, HOS-a, strane dragovoljce i one koji su Vukovar došli braniti iz drugih krajeva. Odabrali su ih za likvidaciju, a osobno mislim da su i Mladena tamo likvidirali - kaže Nenad. Prijateljevu povratku nadao se do zadnje razmjene zarobljenika. Tek kad je shvatio da ga nema, počeo ga je intenzivnije tražiti. Ta potraga pretvorila se u dokumentarni strip koji je, njemu u spomen, nacrtao.

Sve su provjeravali 

- Ideja za strip došla je kasnije, spontano. Često sam znao otići do Haševe mame, pitati je je li što doznala. Stalno su se pojavljivale informacije koje su nam davale lažnu nadu. Sve smo provjeravali, zvali sve ljude do kojih smo mogli doći, pokazivali im fotografije, objavljivali te fotografije, provjeravali svaki dostupan dokument, pratili svako svjedočenje. Sate i sate sam potrošio gledajući ratne snimke, priloge o Vukovaru, privatne zapise, tonske zapise. Našao sam i čovjeka koji je ležao kraj Haša u bolnici, koji je iz Bosne. Ali sve je to završavalo razočaranjem. S vremenom su mnogi odustali - priča Nenad. Svog najboljeg prijatelja nije htio ni mogao samo tako izbrisati iz sjećanja.

Uzeli oružje, otišli, nestali 

- Sve što sam tih godina saznao odlučio sam pretočiti u strip. Zamislio sam ga kao počast mom prijatelju i nešto što će ostati u knjižnicama za vijeke vjekova. Pune dvije godine samo sam crtao. Prije toga sam proučavao građu, fotografije, mjesta, opise. Strip je vjerno pokazao neke događaje u Vukovaru. U dokumentarističkom dijelu pomogli su mi Haševi suborci. Zajedno smo sakupljali fotografije, kojih imamo vrlo malo. Sve likove u stripu nacrtao sam vjerno, portretno, onako kako su tada izgledali. Čak i portreti zločinaca. Koristio sam autentične lokacije, sjećanja branitelja. Vjerno sam prenio i Haševo ranjavanje, boravak u bolnici, čak i egzekuciju na Ovčari. Strip je upravo zbog toga vrlo dobro primljen među dragovoljcima, našim prijateljima jer se mnogi u njemu mogu prepoznati, vidjeti. Ovaj strip album je ispričao priču o RV-u, dečkima u poderanim riflama na koje nitko nije obraćao pažnju a koji su uzeli puške, otišli i nestali. Haš je glavni junak - prepričava radnju stripa autor Nenad Barinić koji ga je promovirao upravo u Vukovaru protekle godine.

- Napravili smo popis svih koji su prije rata vozali motore, a sve koji su nestali ili pokojni obilježili smo križićem. Nakon svih tih godina rada na stripu i danas mi je teško okrenuti stranicu na kojoj uz Haševo ime stoji taj križ. Stvarno bih volio da mi se javi netko tko zna gdje je Mladen. Svatko od nas ima u ulici nekog ‘Mladena’. Pomozite bar nekome.Javite nam se, anonimno, gurnite neki papirić, javite nam bar pretpostavke. Zašto da bude nemir među svima nama - poručio je na promociji Nenad Barinić, a onda se, nakon nekog vremena, dogodilo malo “čudo”. Pojavila se priča koja bi mogla otkriti lokaciju Haševe grobnice.

Traži se grobnica 

- Svi preživjeti dečki iz Haševe grupe spojili su svoje priče i stvorila se određena lokacija na kojoj bi mogla biti grobnica. Još se razmatraju sve mogućnosti. Sve i da ne nađemo baš našeg Mladena Čupića Haša nego nekog drugog našeg nestalog borca, mi ćemo biti zadovoljni jer tražimo i sve druge naše prijatelje kojih nema - zaključuje Nenad