Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Rekao mi je: Majko, ovo mi je zadnji teren, doći ću za 7 dana

None Foto:

OBITELJ TUGUJE: Majka Ivana (82) i sestra blizanka Suzana Jeličić-Prtenjača (48) i danas čekaju bilo kakvu informaciju koja bi rasvijetlila Nikičin nestanak...

Svoju bol riječima ne mogu opisati. Plačem puno puta, ali kad ostanem sama. Tad gledam u svog Nikicu. Volio je dalmatinske pjesme, klape, Mišu Kovača. Kad čujem na radiju koju pjesmu, pomilujem to njegovo lice na fotografiji i kažem mu: ‘Nikice, ovo za te pjevaju klape i Mišo Kovač’, polako zbori Zadranka Ivana Jeličić (82).

POGLEDAJTE VIDEO:

Foto: Dino Stanin/PIXSELL

Dok naboranom rukom gladi sinovu fotografiju, kao mantru mrmlja da bi sve bilo drugačije i bolje da je on uz njih. A Nikica, pripadnik 112. brigade, nestao je 25. kolovoza 1995. godine u zaseoku Hrnjadi, Orlova Greda.

Rekao je da će doći za sedam dana 

- Da me čuje, poručila bih mu da mi dođe i da me zagrli kako je nekad znao. Ne znam bih li i preživjela da ga nađu - privija Ivana ruke na prsa i čini joj se kao da pod njima osjeća svog Nikicu. Osim nje, za njim traga sestra blizanka Suzana Jeličić-Prtenjača (48). Dok se prisjeća zadnjeg susreta s bratom, u plavim joj se očima cakle suze.

- Bio je ponedjeljak, 21. kolovoza 1995. godine, 11 sati ujutro. Moj brat odlazio je na teren. Stavio je ovdje na pod svoju torbu i pažljivo u nju spremao svoje stvari. Pozdravili smo se, rekao mi je da se vidimo za sedam dana i otišao. Dolje su ga čekali suborci. To je bio naš zadnji susret i razgovor. Više se nikad nismo vidjeli. Kad sam čula da je nestao, prožeo me neki tup osjećaj. Bila sam uvjerena da se njemu ništa ne može dogoditi i, kad me mama nazvala tog 25. kolovoza oko 15 sati, mislila sam da je ranjen i da je u bolnici. Dojurila sam kući te od njegovih suboraca i zapovjednika tražila odgovor kako je čovjek mogao nestati. Ispričali su mi da je napustio stražu i udaljio se, da su ga tri puta vraćali i da je na kraju otišao spavati. Kad su se nakon pola sata vratili, nisu ga zatekli. Neki su pričali da su vidjeli da je imao svoju putnu torbu i zolju i da je prošao njihove linije. I to je sve što smo mi čuli - otirući suzu prisjeća se Suzana. U trenutku nestanka oboje su imali 25 godina. Još i danas jasno i do najsitnijeg detalja pamti njegove crte lica, njegov šarmantan osmijeh, koji je, kaže, svaku curu obarao s nogu.

No koliko se god trudila, ne može se prisjetiti bratova glasa.

Nitko ne zna gdje je 

- Sjećam se njegove face, bio je prelijep dečko, cure su ga obožavale, nije se mogao obraniti od njih. Ali glasa se nikako ne mogu sjetiti. Nikica je volio aute, motore, on bi rastavio motor i sklopio ga u sekundi. A moj sin Karlo danas ne zna ni uzeti odvijač... Nikica je bio dosta vezan uz mamu. Zvao ju je Điđi od dragosti. S njom bi kuhao, pospremao... Imao je bijelog Fiću i kujicu Reu, škotsku ovčarku. U tom Fići vozio bi je čak i na neke terene. Njegova Rea sjedila bi na suvozačkome mjestu i tom se autu nitko nije smio približiti. Nije se odvajao od tog psa - gledajući bratovu fotografiju, prisjeća se Suzana. Nikad, kaže, nije bila na mjestu na kojem joj je nestao brat. Umjesto nje, to je uradio njezin sad pokojni suprug. Ni njegova joj priča nije donijela toliko željenu informaciju i mir.

Foto: Privatni arhiv/PIXSELL

- Moj suprug bio je pripadnik Termita. S dvojicom prijatelja otišao je na to područje i, kad se vratio, rekao mi je: ‘Suzi, nisam ja njega tražio, ja sam išao tragom priče njegovih suboraca’. Rekao mi je da je to dosta nepristupačan teren, dosta šume i da je išao do kuda je mogao. Čak je došao do nekog malog zaseoka, gdje je ugledao neku staru ženu i čovjeka. Pitali su ih jesu li vidjeli nekog plavog dečka i taj mu je stariji čovjek to potvrdio, no rekao je da ne znaju kamo su ga odveli.

Vezala ih je bratska ljubav 

I tako ja do dan danas ne znam što je i kako je nestao moj brat. A dala bih sve na svijetu da to saznam - iskreno nam priznaje ova žena, lica ispijena bolom koji je već godinama izjeda. Iako su se bratski svađali, ljubav između nje i brata bila je posebna i jaka. Zajedno su završili srednju ugostiteljsku školu, a najviše nezadovoljstva Suzana je osjećala prilikom večernjih izlazaka.

- Moj brat je uvijek bio glasan, u centru pažnje. Kad smo krenuli u srednju školu, on je uvijek mogao biti dulje od mene vani jer je bio muško. Mamu sam non stop ispitivala zašto on može ostati do ponoći, a ja moram u 10 sati kući - niže Suzana svoja sjećanja. Da ga pronađe, priznaje, to bi joj značilo sve na svijetu.

- Moja majka jako je teško doživjela i proživljava bratov nestanak. I da se moj sin Karlo nije rodio, ne znam bi li ona danas uopće bila živa. Mislim da je u Karlu vidjela Nikicu jer mi je baš neki dan rekla da na njega jako sliči dok spava .Moja mama kao da govori sebi: ‘Stara sam, ali još mogu’, mislim da je upravo Karlo tjera dalje - niže Suzana.

Istina bi im donijela mir 

Kao i njena majka, samo želi saznati istinu o bratu.

- Iako će ona možda biti teška za nas, mi želimo znati. I pokopati bar dvije njegove kosti te na taj način naći mir i spokoj. Zato molim sve koji znaju tu istinu za kojom toliko čeznemo, da nam jave. Nikičina i moja majka to je zaslužila - zaključila je Suzana.

Tema: Nestali u Domovinskom ratu

Komentari (64)
  • Koliko divnih mladića je dalo život.Ja sam im zahvalan.Oni nisu razmišljali kakvi lopovi će opljačkati Hrvatsku,oni su išli srcem za sve nas.Kakva god da je Hrvatska danas,bila bi još gora da nas nisu branili ovakvi heroji.Hvala.

    9. 9. 2018,   12:35
  • tuga do neba......

    9. 9. 2018,   11:52
  • Sad idi na grob od Tuđmana i zahvali se mu što je kreirao vlastitu državu za sebe isvoje pojedince da se obogate, i nakon 1999. je mesić tracidiju naslijedio... Žalosno za što su ljudi umirali...za ovakvu državu i politiku,za državu u kojoj su sami taoci. . Što nije Milošević uspio od 1991. Hdz je danas... Bravo!!

    9. 9. 2018,   12:42