Bilo je lijepo dok je trajalo... Ali ovo je, nažalost, naša realnost

Želja im se ne može osporiti. Ni igračima, ni izborniku. Željeli su, pokušali su, napravili sve što je bilo u njihovoj moći da rukometna čarolija na "našem" prvenstvu potraje još malo. I tu nema ničega spornoga. Jedino što je problem u cijeloj ovoj priči je što ova Hrvatska, nažalost, nema kvalitetu za ulazak među četiri najbolje momčadi EP-a. Nažalost, teška srca to priznajemo, ali tako je. Pogotovo kad se dovedeš u situaciju da ovisiš o utakmici protiv Francuske. Koja je, ako je u to uopće sumnjao, jednostavno bolja od nas.

Šamaranje od francuske ruke nastavljeno je i ovaj put, ljudi kao da uživaju nanositi nam poraze koji najviše bole. I, ako je ikako moguće, da to bude u Hrvatskoj, na našem terenu, pred našom publikom. I magarac se, kažu, navikne na udarce, shvati s vremenom koliko bole, a mi se, eto, svaki put nadamo. I uglavnom se nadamo uzalud...

Norvežani su pobjedom protiv Švedske pomogli Hrvatsku, dali nam šansu da i remijem odemo u polufinale. Ali i to je bilo uzalud. Od tog željenog remija bili smo užasavajuće daleko, toliko daleko da je na trenutke udaralo na živce svakog hrvatskog navijača. Već na poluvremenu Francuzi su imali šest golova viška i praktički riješenu utakmicu. Ni okorjeli optimisti nisu imali argumente za nadu da će ovakva Hrvatska, ispuhana poput balona, moći nadoknaditi toliki zaostatak protiv ovakve Francuske.

Francuzi se, koliko god to okrutno zvučalo, nisu ni oznojili na putu do nedostižne prednosti. Pomoglo im je i uporno forsiranje izbornika Line Červara da se igra sa sedam igrača, ali i samoubilačka sklonost naših igrača da predaju lopte u ruke protivnicima. Scenarij je nekoliko puta bio isti - jeftino prodana lopta, tri, četiri koraka i lopta ide u prazan gol. Dobro jedanput, dobro dvaput, ajde i triput, ali četiri puta u jednom poluvremenu primiti gol na prazna vrata previše je po svim parametrima. I jednostavno zove na odustajanje od igre sa sedam igrača i praznim golom.

Vrtio je Lino, mijenjao, tražio rješenje, ali njega jednostavno nije bilo. Luka Cindrić odigrao je svoju najlošiju partiju na turniru, Luka Stepančić gađao je golmana umjesto mreže, Ivan Stevanović nije se mogao sastati s loptom, obrana je izgledala kao čunjevi koje Francuzi koriste na šuterskom treningu... A kad se sve to spoji, dobiješ utakmicu bez nade. Arena je još nešto i pokušavala, ljudi nisu odustajali, ali problem je što nisu odustajali ni Francuzi. Gotovo rutinski su održavali prednost i zaključili naše snove o medalji. Činilo se u završnici da smo blizu, da će se čudo dogoditi, ali čuda se, nažalost, ne događaju svaki dan...

Ne mora Hrvatska osvojiti medalju, da se sto puta igra kod nas, ali bilo bi lijepo da je otpor bio barem malo ozbiljniji. Da smo barem natjerali te dosadno dobre Francuze da se namuče. Francuze kojima je, usput rečeno, ovo bila nevažna utakmica. Što bi tek bilo da i njima bilo važno... Gledajući iz ove perspektive, prilično je izvjesno da će i ovoga puta, još jednom u nizu, Francuska uzeti zlato. A potpuno je jasno, nažalost, da Hrvatska neće. Ni ovaj put. 

Nije sve, naravno, tako crno. Ovaj turnir donio nam je sve boljeg Cindrića, donio je i vrlo dobrog Stepančića, dobili smo i potvrdu da Mamić može jako puno... Vidjeli smo i koji igrači više ne mogu, a to je sasvim sigurno shvatio i izbornik Červar. A to je također, na neki način, dobitak. Pitanje je, naravno, i hoće li Lino Červar i dalje ostati na klupi ili će preuzeti neku drugu ulogu, a izborničku poziciju prepustiti programiranom nasljedniku Hrvoju Horvatu. No to je samo dio pitanja koja se otvaraju, odgovori će dolaziti u narednim danima. Sad kad, nažalost, više nećemo razmišljati o tome kako do zlata, bit će vremena za sve druge vrste promišljanja.

Bilo je lijepo dok je trajalo...