Daleko od slike kakvu smo zamišljali za našu posljednju utakmicu EP-a bilo je ono što smo gledali u petak poslijepodne. Jedva više od tisuću ljudi ispratilo je petu momčad s "našeg" Eura...
KOMENTAR
Možda i bolje da se jedan Vori nije oprostio u terminu crtića...
Sasvim neprikladno reputaciji, ulozi, važnosti natjecanja, Hrvatska je Europsko prvenstvo okončala u terminu u kojem se u kinima prikazuju crtići, pred onoliko navijača koliko ih okupi i PPD Zagreb na utakmici 17. kola SEHA lige, protiv momčadi čiji igrači su anonimci za širu sportsku javnost. Nije tako bilo zamišljeno, ni izbliza, ali tako je ispalo. Hrvatska s Češkom u borbi za potpuno nevažno peto mjesto, u poslijepodnevnom terminu, u praznoj Areni, pred tisuću i nešto ljudi, umjesto tamo negdje u nedjelju poslijepodne, u navijačkom grotlu, za medalju koja nam nedostaje...
Teško je bilo pronaći motiv, osim onoga da bi stvarno bilo ružno izgubiti od jedne Češke na kraju turnira na kojem su snovi bili u zlatnim nijansama. Puno teže našim igračima nego češkim, koji su u ovih 60 minuta završavali turnir za pamćenje, plasman koji se u Pragu planira pošteno proslaviti. No razlika u kvaliteti ipak je bila prevelika da bi se dogodio još jedan rukometni šok. Ako šokovi uopće postoje u situacijama kad igraš ni za što.
Ušli su u momčad Halil Jaganjac i Tin Kontrec, možda i poneku utakmicu prekasno, a sa strane su ostali Jakov Gojun i jedan legendarni, sad već bivši reprezentativac. Igor Vori je hrvatski dres nosio 229 puta, zabio je gotovo 600 golova, osvojio devet medalja, ima i svjetsko i olimpijsko zlato... I na kraju priče zapravo je možda i bolje da je ovog poslijepodneva ostao gore, na tribinama. Nakon svega što je napravio, nekako je i prikladnije što se oprostio, pa makar i porazom, u punoj Areni, protiv moćne Francuske, velikog rivala, momčadi s kojom je vodio toliko rukometnih ratova svih ovih godina. Da, nema sumnje, puno je to prikladnija kulisa nego Češka u petak poslijepodne, s "obitelji i prijateljima" na tribinama...
Lino Červar tako je raspustio momčad dva dana prije nego što je želio, u ozračju kakvo je u svakom slučaju želio izbjeći. Veliki pobjednik, čovjek koji će u povijest hrvatskog rukometa ostati zapisan zlatnim slovima, odlazi bez konačne nagrade. I za jednu takvu izborničku karijeru prikladniji završetak bio bi sve drugo od ovoga, ali iz ove kože se ne može... S izborničke pozicije se, s druge strane, može, a to će Lino i učiniti. Otići s klupe reprezentacije. Svjestan da je vrijeme za mlađe, da je s napunjenih 67 sve teže pratiti mlađe, prvo će ići odmoriti dušu i tijelo u svoju Istru, u krugu obitelji, a onda vidjeti što dalje. Izbornik više neće biti, ali bilo bi šteta ne zadržati ga u hrvatskom rukometu. U kojoj funkciji, u kojoj ulozi, ostaje da vidimo. U svakom slučaju - Lino, ostani!
Hrvatska je već 14 godina bez zlata s velikog natjecanja, već punih osam bez finala, u posljednja tri natjecanja bez medalje. Pesimisti će reći da smo u padu, optimisti da smo i dalje, eto, u krugu najbolji. Ne na vrhu, ali među najboljima. I da mladi dolaze. Kao što će stariji, zakoni prirode tako kažu, odlaziti. Vori je, eto, zaključio svoju knjigu uspjeha, a za njim bi možda mogli još neki. Dovoljno je igrača preko 30, ima i ozlijeđenih, i umornih, i previše opterećenih... Sad kad je gotovo, dolazi vrijeme i za takve odluke.
Mladih ima, protiv Češke se predstavio taj mali Jaganjac, kažu velika perspektiva, sve bolji je Marko Mamić, potvrđen je i Lovro Mihić, a dolaze i Lučin, Šarac, Vekić, Bahtijarević, Mandić, Vida... Srednja generacija, u kojoj su Štrlek, Stepančić, Marić, Karačić i društvo, ne bi još trebala nigdje, Luki Cindriću su tek 24, a Domagoj Duvnjak još nije prebacio tridesetu. Ima kvalitete, imamo čime "ratovati" i u budućnosti, treba još samo vidjeti tko će biti na klupi.
Jedni kažu Smajlagić, drugi spominju Kljaića, ali njih dvojica, budite uvjereni, nisu ozbiljna opcija. Neki bi vratili Golužu ili Babića, mnogi zagovaraju i Ivana Balića kao izbornika, spominju se uvijek i Perkovac, Obrvan... A najrealnija opcija u ovom je trenutku zapravo - nitko od navedenih. Hrvoje Horvat, Linova desna ruka na ovom prvenstvu, njegov je programirani nasljednik. Iznimno perspektivan trener, moderan i posvećen rukometu, a pritom i čovjek koji, budite uvjereni, neće prosipati floskule, govoriti o vjeri, ljubavi i domovini. A takav bi nam možda dobro došao.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
