Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Nije vikao ili prijetio, zaustavio je pobješnjelu rulju sa par riječi

None Foto: Profimedia

PETI DIO Knjiga 'Novi car' novinara NY Timesa Stevena Lee Myersa opisuje nevjerojatnu priču o putu do moći Vladimira Putina. 24sata vam ekskluzivno donosi feljton s izvatcima iz knjige, koja je na svim kioscima

Zlatna medalja DDR-a a potpukovnika Putina

Godine 1987. major Putin unaprijeđen je u potpukovnika postavši jedan od Matvejevljevih pomoćnika, a potom i konačno njegov viši pomoćnik. Zatim je postao zamjenik načelnika drezdenske ispostave. Njegove su administrativne dužnosti rasle s njegovim unapređenjima, ali su ga i sve više udaljavale od aktivnog rada pravih agenata i špijuna. 
Bio je, kao i u Lenjingradu, provoditelj propisa, ekvivalent službenika unutarnjih poslova, uvijek budno promatrajući neprijatelje iznutra i izvana. 
Susjed iz Angelikastrasse Siegfried Dannath jedanput je dok je šetao psa zastao ispred KGB-ova ureda kako bi pročavrljao s jednim od Putinovih kolega. Kada je Dannathova supruga fotografirala dvojicu muškaraca s vilom u pozadini, ruski je stražar uzbunjeno zalajao. Prekorio je i Rusa i Nijemce izvikujući da je fotografiranje strogo zabranjeno. 
Dannath je ubrzo zaboravio na taj susret, no potpukovnik Putin poslao je pismo stasijevcima zahtijevajući da se Dannathove stavi pod pojačan nadzor kao predostrožnost.

Službeno, Putin je imao priliku upoznati istočnonjemačko vodstvo u Dresdenu uključujući Horsta Böhma i Hansa Modrova, tajnika Komunističke partije za grad, no njegov rang i položaj bili su preniski da bi s njima razvio išta osim površnog poznanstva. Njegove su dužnosti uključivale dosadna pitanja poput provjere mogu li tri KGB-ova službenika koja su u posjetu odsjesti u hotelu besplatno (Moskva je očito bila kratka s novčanim sredstvima) ili mogu li se srediti besplatne karte za sovjetske vojnike kako bi mogli gledati nogometnu utakmicu između drezdenske ekipe i ekipe Spartak Moskva. 

Njegova jedina korespondencija s Böhmom bilo je pismo u kojem je zahtijevao pomoć u ponovnom uspostavljanju telefonske usluge za doušnika unutar istočnonjemačkog poduzeća za trgovinu na veliko. Činilo se kako je Putinu suđeno ostati neprivlačnom figurom u pozadini.

Godine 1987. šef Stasija Erich Mielke potpisao je odredbu kojom se potpukovniku Putinu dodjeljuje zlatna medalja prigodom sedamnaeste obljetnice Ruske revolucije. 
Te noći, 7. studenoga, on i još dvanaestorica KGB-ovih časnika pridružili su se svojim stasijevskim kolegama u dvorani za bal glavnog stožera u Bautznerstrasse – u istoj zgradi u kojoj se nalazio i zatvor – kako bi poslušali govor Horsta Böhma. 

Böhm je bio zloglasni tvrdolinijaš, a njegov je ton bio promišljen, sumoran i zastrašujući u svojem ideološkom uvjerenju. Sovjetski su vođe možda htjeli smanjiti neprijateljstvo u odnosu sa Zapadom, no Böhm je te noći upozorio kako obavještajne agencije neprijatelja socijalizma nisu nimalo popustile. 

“Imperijalističke tajne službe pojačale su svoje aktivnosti kako bi dobile informacije koje jesu ili bi mogle biti važne za daljnje djelovanje” protiv Istočne Njemačke i drugih socijalističkih nacija, grmio je. Pa ipak, mjesec dana kasnije Gorbačov i Ronald Reagan potpisali su Sporazum o uklanjanju i uništenju sovjetskih i američkih raketa srednjega i kratkog dometa (INF sporazum) u Washingtonu kako bi eliminirali neka od najopasnijih oružja u Europi.

Sovjetska moć nepovratno maršira u bezdan

Hladni rat nije bio gotov, no zatopljenje je bilo predvidljivo – samo ne za istočnonjemačke vođe. Postali su ljuti kritičari Gorbačovljeve perestrojke i glasnosti, a njihove su optužbe ispunjavale KGB-ove izvještaje koji su pristizali u Centar. 
Čvrsta vjera njezinih vođa u nepokolebljivu budućnost Istočne Njemačke nije slabjela sve dok nije bilo prekasno. Gorbačov je shvaćao da Sovjetski Savez zaostaje za Zapadom – u ekonomskom, znanstvenom i vojnom smislu – i da se raspada. Gorbačovljevi prvi zahvati u reformiranju sovjetskoga ekonomskog sustava, unatoč tomu što ih je podržavalo novo “reformističko” vodstvo KGB-a, počeli su pokazivati opasne frakture u nepokretnoj državi, ali i unutar samoga KGB-a. 

Dok njegove odluke da modernizira industrijsku i poljoprivrednu proizvodnju nisu neposredno utjecale na KGB-ovu moć ili privilegije, njegova je politika perestrojke, najavljena na 27. partijskom kongresu 1986., obećavala inicijativu i kreativnost u vladi te tolerirala kritiku. Bio je to početak kraja stroge ortodoksije Brežnjevljevih godina.

Kadar iz Angelikastrasse promatrao je ovaj razvoj iz daljine reagirajući oprezno. Pukovniku Matvejevu nije se sviđalo ono što je vidio da se muti u Moskvi pod Gorbačovim, no drugi će, možda retrospektivno sagledavši događanja, poslije reći kako su znali da sovjetski sustav puca pod pritiskom koji su stvarali perestrojka i glasnost. 

“Mi smo bili mlada generacija sigurnosne službe”, prisjeća se Usolcev. 

“Bilo nam je apsolutno jasno da sovjetska moć nepovratno maršira u bezdan. I potpukovnik Putin dijelio je sumoran pogled na stanje Sovjetskog Saveza. Smatrao je kako je rat u Afganistanu postao “nerazuman i, štoviše, kriminalan”.

I sam je vidio usporedno bogatstvo “dekadentnog” Zapada dok je listao kataloge njemačkih robnih kuća koji su bili toliko vrijedni u KGB-ovu uredu da su ih razmjenjivali i slali kući kako bi poslužili kao modni uzorci za švelje.

Pretražujući novine poput Der Spiegela ili časopise poput Sterna u potrazi za komadićima informacija kojima bi ispunili svoje obavještajne izvještaje za Centar, on i njegovi kolege mogli su sami za sebe vidjeti neuljepšana izvješća o katastrofama, poput nesreće u černobilskoj nuklearnoj elektrani u Ukrajini 1986., i znati da se službena inačica svodi na laž. Na neki način glasnost je najprije dolazila do sigurnosnih sila jer su imale pristup onome što je tada bilo zabranjeno, no uskoro će se preliti i u javnu svijest.

Malena ispostava u Dresdenu odražavala je podjelu unutar KGB-a kao cjeline preko tektonskih promjena koje su se događale kod kuće, razdiobe između tvrdolinijaša i reformista, između stare garde i nove generacije. Na kraju 1986. oslobađanje Andreja Saharova od progonstva u Gorkom izazvalo je tiradu od pukovnika Matvejeva, ali suosjećanje od njegovog najdražeg podređenoga. 

Potpukovnik Putin tu i tamo bi izražavao svoje divljenje prema disidentima poput Saharova ili Solženjicina.. Večer nakon Saharovljeva oslobođenja iz progonstva ponovno je iznenadio Usolceva. “Ne zaboravi”, rekao je, “samo očita vojna nadmoć Zapada može osvijestiti bezgranične gospodare Kremlja.”

U drugom primjeru, već 1987., rekao je doktoru Crvene armije koji ga je poznavao u Dresdenu da podržava ideju održavanja izbora za novog predsjednika Sovjetskog Saveza, tri godine prije nego što se to dogodilo. Njegova je podvojenost već tada bila očita.

Osjećao je potrebu za političkom i ekonomskom promjenom, no poput Gorbačova i mnogih drugih Rusa bio je priklonjeniji postupnoj promjeni nego radikalnoj reformi. Poput mnogih drugih nikada nije želio da se država raspadne.

Putin: “Nestanak” države bio je neizbježan

Šef Prve glavne uprave u Moskvi Vladimir Krijučkov brzo se prilagodio Gorbačovljevu novom mišljenju, barem izvana. Krijučkov je u mnogočemu bio poput Putina: fanatik u tjelovježbi, radoholičar i trezvenjak koji je “uzrokovao nevjericu među redovima tradicionalno sklonima piću” zabranivši piće na oproštajnim zabavama za časnike koji su odlazili u inozemstvo.

Postao je jedan od Gorbačovljevih najbližih savjetnika prigrlivši novu otvorenost u obavještajnim pitanjima te je 1988. postao KGB-ov predsjednik; KGB je već tada počeo predosjećati kako je blok stvoren u Istočnoj Europi osuđen na propast.

Iz drezdenske ispostave potpukovnik Putin i njegovi kolege isto su tako mogli vidjeti kako vlada na čijem je čelu bio Erich Honecker, svojeglavi stari marksist, gubi podršku naroda. 
Honecker i njegov šef Stasija, Mielke, uporno su odbijali imitirati Gorbačovljevu perestrojku i glasnost, no obični su istočni Nijemci mogli naslutiti promjenu u zraku; latentna potreba za osnovnim slobodama polako se budila, kao i svugdje u Istočnoj Europi. 
“Nestanak” države bio je neizbježan, Putin je smatrao, no nije znao kako im je već pred vratima.

Tog kolovoza Mađarska je otvorila svoje granice s Austrijom omogućujući građanima da slobodno prelaze. Istočni Nijemci, koji su mogli putovati unutar sovjetskog bloka, zaputili su se onamo u nadi da će moći emigrirati. 

U gradovima po cijeloj Istočnoj Njemačkoj počeli su se javljati prosvjedi, osnaženi ljudima koji su zahtijevali barem ono što je sovjetski vođa nudio svojim građanima: izbore, slobodu da kritiziraju jednostranačku vladavinu i trgovačke reforme koje bi pružile veći materijalni prosperitet. 
Strah od Stasija još je bio prisutan, no u toj vatrenoj godini revolucije – od Litve do Tiananmenskog trga – više nije bio dovoljan da se zbog njega ljudi u šutnji i strahu povlače u svoje domove. 

U Leipzigu se 4. rujna unutar crkve sv. Nikole oblikovao oporbeni pokret koji je održao omanji prosvjed nakon mise tog ponedjeljka uvečer. “Ponedjeljni prosvjedi” rasli su sa svakim novim tjednom šireći se u druge gradove, pa i u Dresden. Do listopada su se deseci tisuća pridružili oporbenom pokretu, a još tisuću udarilo ih je prema Zapadu.

“Život kažnjava one koji odgađaju”

Dana 2. listopada Honecker je izdao zapovijedi da se prosvjedi uguše silom, no padobranska jedinica koja je otposlana u Leipzig nikada ih nije izvršila. Sljedeći je dan Honeckerova vlada pokušala zaustaviti tok emigranata zabranjujući putovanje u Čehoslovačku. Kada je Gorbačov pristigao u Istočni Berlin 6. listopada kako bi tobože proslavio četrdesetu godišnjicu osnivanja Njemačke Demokratske Republike, kraj je već bio blizu. Pritiskao je Honeckera da se osvrne na zahtjeve prosvjednika govoreći da “život kažnjava one koji odgađaju”, no Honecker se inatio. 
“Riješit ćemo naše probleme sa socijalističkim sredstvima”, izjavio je svojem govoru stojeći uz Gorbačova. 

“Ideje kojima se namjerava oslabiti socijalizam ovdje neće procvjetati.”

Za manje od dva tjedna bio je smijenjen, a zamijenio ga je njegov zamjenik Egon Krenz nadajući se da će zaustaviti političke promjene. Bilo je prekasno. Zamah prosvjeda postao je ireverzibilnim, a sve nepredvidivije djelovanje vlade ubrzalo je njezino rušenje. 

Dana 9. studenoga vladin je glasnogovornik najavio da je Politbiro odobrio Istočnim Nijemcima da slobodno putuju na Zapad rekavši, kada su ga upitali, da ta promjena, koliko on zna, odmah stupa na snagu. Deseci tisuća ljudi ubrzo su stigli do Berlinskog zida prenerazivši granične stražare. Ne imajući jasnih uputa s vrha, stražari su ih pustili da prođu. S druge su ih strane srdačno dočekali euforični zapadni Nijemci. I zajedno su počeli rušiti najzloglasniji simbol hladnog rata.

U KGB-ovu uredu u Dresdenu nastao je metež. Potpukovnik Putin bio je duboko sukobljen, ili će barem kasnije tako tvrditi. Rekao je da je simpatizirao opsežne zahtjeve prosvjednika, no njegovo je srce bilo i sa stasijevskim prijateljima. Stasijevci su, smatrao je, “isto bili dijelom društva” i “zaraženi istom bolešću”, a ne izvanzemaljska sila koju treba odbaciti kao oronulo političko vodstvo. 

Međutim, prezirao je vladavinu rulje od koje je strahovao. Promatrao je kako se upravo to odvija oko njega. No nije se činilo da itko u Moskvi mari za to. Žalio se kako je KGB, obuzet unutrašnjim borbama kod kuće, ignorirao upozorenja i preporuke koje su im on i njegovi kolege slali. Nije samo Sovjetski Savez bio pod pritiskom, već se sada i njegova karijera činila kao slijepa ulica. 

“Posao koji smo radili više nije bio potreban”, poslije će se prisjetiti. “Koja je bila svrha u pisanju, regrutiranju i pribavljanju informacija? Nitko u moskovskom Centru nije čitao naše izvještaje.”

'Što nam je činiti? A Moskva šuti...'

Pad Berlinskog zida u studenom nije zaustavio prosvjede. Niti je odmah srušio vladu. Stasijeva je sigurnosna mreža i dalje postojala, iako je njezin autoritet počeo slabjeti. Nakon euforije u Berlinu počele su se stvarati oporbene skupine koje su gurale svoje zahtjeve za slobodne izbore. Zahtjevi su bili upućeni samim stasijevcima.. 

U Dresdenu je oporbena grupa organizirala prosvjed ispred sjedišta Stasija 5. prosinca. Najprije ih se pojavilo tek nekoliko stotina, no uskoro su im se pridružile tisuće. 

S bočnog balkona vile u ulici Angelikastrasse KGB-ov tim lako je mogao vidjeti kako se gomila roji oko posjeda Stasija. Potpukovnik

Putin izašao je sve do ograde kako bi pobliže mogao promatrati što se događa. U pet sati, preneražen veličinom gomile i ne mogavši smiriti situaciju samo strahom, Böhm je popustio i naredio da se vrata otvore. Prosvjednici su se sručili na posjed nahrupljujući u zgrade koje su do te večeri ulijevale samo strah. Böhm, koji je problijedio u nevjerici, molio je za mir dok je gomila pretresala njegovo sjedište. 

Prevrat je velikim dijelom bio miroljubiv, no u Putinovu umu rulja je bila poremećena, obuzeta ludošću. Prisjeća se žene koja je izvikivala: “Potražite prolaze ispod Labe! Ondje muče zatvorenike koji su u vodi do koljena!” Znao je kako je to glupost – ali samo zato što je vrlo dobro znao gdje se zatvorske ćelije uistinu nalaze.

Već se smračilo kada se povukao natrag u vilu. Novi, viši KGB-ov časnik, major-general Vladimir Širokov, zamijenio je Matvejeva ranije te godine. Napustio je vilu te noći u 21:00 sat i bio je negdje u gradu. Dok je gomila premetala kroz Stasijeve zgrade, manja se skupina odvojila, okrenula prema Angelikastrasse i okupila oko KGB-ove ispostave, čija svrha i stanari nisu bili tajnom onima koji su prosvjedovali. 
Stražar koji je bio stacioniran u stražarskoj kućici požurio je unutra obavijestiti potpukovnika Putina jer je on bio jedini prisutni viši časnik, sa samo još četvoricom drugih. Bio je ljutit i uzbunjen; odgovornost za KGB-ovo vlasništvo – njihove datoteke, njihove tajne – sada je bila na njemu. 
Naredio je stražarima da se pripreme za napad, a zatim je telefonirao sovjetskom vojnom zapovjedništvu u Dresdenu tražeći da se pošalje pojačanje radi obrane objekta. Časnik na dužnosti rekao mu je da ne može učiniti ništa jer “nema naredbe iz Moskve”. Međutim, obećao se raspitati. Kada časnik nije uzvratio poziv, Putin je ponovno nazvao.

“I?” ustrajao je. “Pitao sam Moskvu”, časnik je odgovorio, “no Moskva šuti.” “Što nam je onda činiti?” upitao je. “Za sada nikako ne mogu pomoći.” Bio je zapanjen. Bez obzira na to kakve je sumnje o sudbini komunističkog sustava imao, ostao je odan časnik. A sada ga je država iznevjeravala u kriznom trenutku. 

“Tada sam imao osjećaj da država više ne postoji”, prisjeća se s i dalje hladnom gorčinom nakon svih tih godina, “da je nestala. Bilo je jasno kako [Sovjetski] Savez boluje. Bila je to smrtonosna, neizlječiva bolest zvana paraliza – paraliza moći.” 

Mučio se oko toga što učiniti. Čak i bez eksplicitne objave, bilo je jasno kako sovjetsko vodstvo više ne namjerava podržavati istočnonjemačku vladu, kao i 1953., kao što se to silom postiglo u Mađarskoj 1956., a potom ponovno u Čehoslovačkoj 1968. Putin nije mogao upotrijebiti silu protiv mase, ali i tako nije imao vatrene moći da bi mnogo učinio. Pomislio je na datoteke koje su se unutra nalazile – obavještajni izvještaji Centru – i na gotovo nezamislive posljedice do kojih bi došlo ako bi pale u ruke rulje. 

Dokumenti ne bi samo odali KGB-ov rad, već bi i utjecali na “sudbine konkretnih ljudi”, onih koji su surađivali s njim i njegovim kolegama tijekom godina, ljudi “koji su nekoć vjerovali sigurnosnim tijelima” Sovjetskog Saveza. Bio je siguran da će doći pred vojni sud ako te datoteke budu kompromitirane, pa ipak nije dobio nikakvih zapovijedi koje bi odredile što da učini kako bi ih zaštitio.

Pomislio je na svoju karijeru u KGB-u i na svoju obitelj koja se na nju oslanjala. Predosjećao je da će Sovjetski Savez pasti, a s njime i jedini život kakav je poznavao: njegova služba na mjestu obavještajnog časnika.

Putin sam, bez oružja, licem u lice s prosvjednicima

U očaju, oko ponoći, potpukovnik Putin počinio je najriskantnije, najpresudnije poznato djelo svoje karijere u KGB-u. Odjeven u uniformu, izašao je van. Iako je imao pištolj koji mu je izdao KGB u uredskom sefu, nije ga uzeo sa sobom. Izašao je sam do vrata vile, bez kape i bez naredbi blefirajući.

Raspoloženje u ulici Angelikastrasse nije bilo toliko agresivno koliko je bilo euforično. Skupina od desetak muškaraca skupila se na ulici izvan vanjskih vrata uzbuđeno razgovarajući između sebe, zadivljeni time što su zastrašujući Stasiji pali bez borbe. 

Siegfried Dannath, koji je prije dvije godine sa svojim psom doživio susret izvan KGB-ove vile, stajao je među njima. Netko je izazvao stražara na dužnosti da ih pusti unutra, no on nije ništa rekao. Nakon što se povukao u kuću, nisu bili sigurni što im je točno sljedeće činiti. U tom je trenutku Dannath ugledao niskog časnika kako izlazi na prednja vrata, kako se spušta niz nekoliko stuba i prilazi. Najprije nije govorio ništa, no potom je progovorio polagano i smireno. 

“Ova je kuća strogo čuvana”, rekao je na tako tečnom njemačkom da je Dannath bio iznenađen. “Moji vojnici imaju oružje. I dao sam im naredbu: ako tko uđe na posjed, počnite pucati.”

Nije vikao ili prijetio. Jednostavno je izgovorio tih nekoliko riječi, zastao, a potom se okrenuo i ušetao natrag u kuću. Muškarci su na ulici tek promrmljali u odgovor. Dannath je osjetio kako se raspoloženje mijenja. Prosvjednici su malo bolje promislili o razvaljivanju vrata. Nitko nije želio nasilje, a već su bili srušili stasijevce. 

Pozvati KGB na red bilo je nešto sasvim drugom. Stoga su se razišli, polako se krećući niz ulicu Angelikastrasse kako bi se ponovno pridružili gomili koja je vrvjela oko posjeda Stasija. Nekoliko sati poslije sovjetska je baza napokon primila neke zapovijedi, a zapovjednici su poslali dva oklopna vozila s vojnicima koji više nisu bili potrebni.

Te su noći nastale brojne legende, uljepšane prema autoru ili agendi. Prema nekim inačicama “stotine” prosvjednika “prohujale su” zgradom. Prema drugima stražari pozicionirani na prozorima usmjerili su svoje AK-47-ice u gomilu, spremni ubijati. U jednoj je priči ruski časnik zamahivao pištoljem vani ili na vrhu stubišta koje je vodilo do drugoga kata piljeći u hordu koja je navalila prema njemu.

Ništa tako dramatično nije se dogodilo te noći, ali ono što se dogodilo bilo je zasjenjeno mnogo važnijim događajima koji su se odvijali u Berlinu, pa i ostavka sigurnosnoga komiteta Komunističke partije te zatvaranje Ericha Honeckera. 
Egon Krenz dao je ostavku sljedeći dan ustupivši mjesto prvim nekomunističkim vođama u istočnonjemačkoj povijesti.

Uloga potpukovnika Putina u događajima povezanim s padom Istočne Njemačke odvila se u tome malom činu sučeljavanja s neizvjesnošću, ako ne i opasnošću. Na samo trenutak bio je obavještajni časnik koji je sam stao u obranu svoje države, pojedinac koji je mogao utjecati na tijek povijesti – u Njemačkoj, ni više ni manje – baš kao što je to zamišljao dva desetljeća prije kao mladić podložan utjecajima. 

Djelovao je sa smirenom, stoičkom odlučnošću. Izbjegao je ugrožavanje sigurnosti i krvoproliće. Pa ipak, za svoja djela te noći neće dobiti nikakvo priznanje, nikakvu pohvalu, nikakvu medalju. Moskva šuti. Ta ga je fraza proganjala još mnogih godina. Te je noći predosjetio kako se njegova karijera bliži kraju. A kraju se bližila i njegova država.

Kraj petog dijela

Knjigu "Novi car: uspon i vladavina Vladimira Putina" možete kupiti na svim kioscima za samo 99 kuna!

Tema: Feljtoni

Komentari (38)
  • Zaje.an je to lik...

    20. 10. 2018,   08:19
  • C A R

    20. 10. 2018,   08:42
  • Najveći Ruski Car svih vremena.

    20. 10. 2018,   10:56