Olivera sam 'žicala' tablete za smirenje kad smo se upoznali...

Devedesete. Novinarka gradske rubrike koja luta od sektora do sektora. Buntovna. Svađam se sa svima. S odgovornima iz zdravstva, s trgovcima, prevarantima, s... čitavim nizom ljudi koji su to vrijeme koristili da ušićare nešto. Svađam se i s urednicima, jer ja bih na frontu. Želim mijenjati svijet. Oni se pogledavaju, ja gnjavim.

POGLEDAJTE VIDEO:

Krhka izvana, znam, ali baš hoću u rat. Moji doma hvataju se za glavu. Ganjam glumce ratnike da mi pomognu upoznati se s vojskom, umjetničke brigade da me povedu sa sobom. I vode nas. Mama plače, tata šuti. Kolega fotoreporter Davor Višnjić i ja krećemo. Prvi put, drugi put... Turanj je bio naš. I Letovanić. I Brestje. I Lipik, otkopavanje lešina konja lipicanaca. I u našoj vikendici vojska. I njihov pas Žućo. Oliver trešti, Žućo laje, ne pušta me u vlastitu kuću. Sprijateljili smo se s vojskom, počeli su nas pozivati i reportaže su se nizale. U Turnju duž cijele barake smještene u okolnim šumama jednom me dočekao veliki natpis “Draga naša Tanja”. Na radiju je svirao Oliver. Mezimac hrvatske vojske. To pamtim. Na svim ratištima koje sam obišla slušala sam Olivera i Prljavce.

Oliverova popularnost devedesetih je kulminirala. U toj mjeri da je na njegovim koncertima nekoliko stotina ljudi ostajalo pred vratima. Između moje gradske rubrike, pisanja ratnih reportaža za Nedjeljni magazin Večernjeg lista i novih odlazaka na ratišta ludiram se u Saloonu. Derem se s Fosilima, Dinom Dvornikom... ekipom. Saloon je bilo jedino mjesto na kojem sam dotad vidjela pjevače na metar od sebe. Ni s jednim se nisam upoznala, ni jednom nisam poželjela prići. Mislila sam da su oni drugi svijet u kojem nemam što tražiti. Jer ja sam novinarka gradske rubrike koja uživa u pisanju o ljudskim sudbinama. Najsretnija kad im se objavi broj žiro računa pa im oni bogatiji pomognu.

Pišem i o ponosnim hrvatskim vojnicima, a estrada je u toj priči nevažna. Ne znam zašto sam se odlučila prići baš Oliveru. U Saloonu, dakako, na njegovu koncertu. Saloon krcat. Možeš samo sjediti, ako si sretnik pa si ulovio mjesto. Ja jesam. I urlam s ostalima: “Što je,  ljubavi moja, sva ljubav koju ja poklanjam tebi...”. Negdje iza ponoći Saloon divlja, Oliver se oko jedan povlači u prostorije kluba i prolazi pokraj mene. Bez razmišljanja pružim ruku u tu masu oko njega i uhvatim ga za podlakticu. Redari bi me odgurnuli, ja ne puštam. Oliver se okrene i pogledom me pita: “Što je tebi”.

“Bi li vi meni dali intervju”, pitam. “Ne bih”, odgovori, istrgne svoju ruku iz moje i produži dalje. Ja nesretna. Tužna. Razočarana. Nije mi jasno zašto. Saloon i dalje pjeva Olivera, a ja kao pokisla kokoš izlazim iz kluba. Na vratima Sigećani s kojima sam odrasla, mangupi s tada zloglasnoga kvarta. “Kaj je bilo”, pita me pokojni Dino Pokrovac. “Ma! Stvarno mi nije jasno zašto mi Oliver ne da intervju”, kažem. “I kaj ak’ ne da? Dobit ćeš drugi put. Valjda mu se ne da”, Dini je svejedno. Meni nije. Stojim pokraj njega, pušim cigaretu za cigaretom, gledam te silne ljude koji bi ušli. I gnjavim. Dosadnija ne mogu biti. 

“Svi vole Olivera. I ja. Zašto mi ne da intervju? Što ga košta malo popričati sa mnom? Pa nisam zla, ne grizem! Želim da mi ispriča svoje dojmove s koncerta, nešto o sebi. Kaj je to nešto loše?”. Ne gasim se.

Dino već okreće očima. “Hoćeš prestati”, pita me u jednom trenutku. “Ne, jer ne razumijem zašto. Ja želim...” moj valjda 15-minutni monolog prekinuo je Dinin stisak ruke. “Hajde sa mnom, ja ću ti srediti intervju, samo da prestaneš više, da se makneš odavde”, rekao mi je. I vuče me natrag u klub, kroz masu ljudi među koje ni igla ne bi pala. Uvodi me u klupske prostorije koje sam tada vidjela prvi i zadnji put u životu. Drvene klupe uz sva četiri zida, ni na njima nema mjesta ni za lijek. Prepoznajem Vlahu Srezovića i Olivera. Dino me postavio nasred prostorije i kaže: “Evo vam je. Oliver, molim te, preuzmi”.

Svi su pogledi uprti u mene, čekam da netko nešto kaže, da prestane ta tišina. Osjećam se grozno. Barem dvadesetak ljudi bilo je unutra. “Reci, šta triba”, pita Oliver. “Pa intervju”. “Ajmo”, kaže on, a meni se čini da ću se srušiti od uzbuđenja, treme. “Kaj tu? Pa ne mogu ovako razgovarati, da nas svi ovi ljudi slušaju”, jedva sam izgovorila. Ekipa se smijulji, nisam htjela ni pomisliti puta. I gleda me. Čeka da ga nešto pitam. A ja nemam pojma što. Jer prije toga nikad nisam razgovarala sa zvijezdom. “I? Šta ćemo se gledat”, pita Oliver. “Imate tabletu za smirenje?”. “Ha? Što će ti tableta za smirenje?”, sad je on zbunjen. “Treba mi jer sam jako uzbuđena. Prvi put razgovaram sa zvijezdom”, kažem mu.

Njega zanima o čemu pišem, ja nabrajam susjede kojima sam pomogla riješiti probleme s vodom, strujom, telefonima, ljude kojima sam riješila invalidska kolica za sina, ratišta koja sam obišla i kažem mu da ga sva vojska sluša. “Silno želim napraviti intervju s vama, a svako pitanje koje bih postavila čini mi se obično”. “Aha, sad ćemo mi to riješit”, kaže Oliver i doda da uključim diktafon. Poslušam, a on krene govoriti sve što, kasnije sam i to naučila, zvijezde govore u intervjuima. O novom albumu, nadolazećem Božiću, svirki za Novu godinu, publici, veselju na njegovim koncertima. “Je l’ ok”, pita me nakon petnaestak minuta. Naravno, kažem ja sva sretna. Izlazim iz Saloona, zahvaljujem Dini Pokrovcu i doma idem pjevajući. U svojoj gradskoj rubrici sljedeći dan dobivam cijelu stranicu.

Naslov i danas pamtim “Visoko među zvijezdama”. Nakon toga sljedećih 25 godina provela sam sa zvijezdama. I nikad više nije mi se dogodilo da ne znam što bih koga upitala. Pratila sam sve Oliverove uspjehe, njegove pjesme uvijek će se slušati kod mene doma. Na jednoj Hrvatskoj noći u Frankfurtu stajali smo ispred hotela, pušili i čavrljali o svemu pomalo. “Koliko dugo se mi znamo”, pitao me. “Otprilike 30 godina”, kažem. Oliver otpuhne dim i znakovito kimne glavom kao da hoće reći: “Stvarno puno”. “Što, ne sjećate se kako smo se upoznali”, pitam ja i krenem ga podsjećati na svoj prvi intervju. “To si bila ti? A ko bi te zaboravija?”, našalio se.

Naučio me zanatu

Nakon prvog intervjua s Oliverom sljedećih 25 godina pratila sam zvijezde. Pratila sam sve njegove uspjehe, njegove pjesme uvijek će se slušati kod mene doma.